UVRIJEŽENO je uvjerenje da je sposobnost brzog rješavanja zadataka znak visoke inteligencije, odnosno da su viši rezultati inteligencije povezani s bržom obradom informacija. Jedna od posljedica takvog razmišljanja je da se ljude manjih kognitivnih sposobnosti često naziva sporima.

Međutim, jedno istraživanje provedeno u Njemačkoj, a objavljeno u časopisu Nature Communications, dovelo je ovo uvjerenje u pitanje jer je pokazalo da ljudima s višim kognitivnim sposobnostima treba više vremena za rješavanje složenih zadataka. Studija je također otkrila da postoji povezanost između sposobnosti rješavanja problema i razlika u povezanosti dijelova mozga te sinkronizacije između frontalnog i parijetalnog režnja u mozgu.

Konačno, nalazi sugeriraju da postoji određeni kompromis između brzine i točnosti u kognitivnim procesima te naglašavaju važnost sporijeg i napornijeg razmišljanja za rješavanje teških problema i donošenje boljih odluka.

Kritike na račun testova inteligencije

Psiholozi se već više od stoljeća bave inteligencijom, ali još uvijek nisu došli do jasnog konsenzusa oko pitanja što je ona i kako ju je najbolje mjeriti. Štoviše, neki čak sumnjaju u valjanost testova osmišljenih za njezino mjerenje.

Neke od glavnih zamjerki standardnim testovima inteligencije uključuju:

Relevantnost: Neki kritičari propituju jesu li testovi inteligencije najbolji pokazatelji sposobnosti snalaženja u realnom svijetu.

Pouzdanost: Pokazalo se da rezultati na IQ testovima znaju imati pogreške te da se mogu razlikovati ovisno o danu, uvjetima testiranja, pa čak i o odnosu s osobama koje provode testiranja. Ipak, psiholozi ističu da su dobri testovi inteligencije među najpouzdanijima u psihologiji s faktorom 0.9 (na skali od 0 do 1). Smatraju da je stvar u kvaliteti testova.

Pristranost: Kritičari se od samih početaka IQ testiranja opiru primjeni testova na populacije različite od onih za koje su testovi razvijeni i normirani. Primjerice, Robert Sternberg, američki psiholog poznat po teorijama o ljubavi, inteligenciji i kreativnosti, pokazao je da je kognicija ovisna o kulturi te da definicije inteligentnog ponašanja u modernim IQ testovima imaju implicitnu zapadnjačku pristranost.

Brzina kao postojano mjerilo

Unatoč ovim neslaganjima, jedna ideja o inteligenciji – da su bolji rezultati na testovima inteligencije povezani s bržom obradom informacija ili „mentalnom brzinom“ – pojavila se vrlo rano i opstala vrlo dugo, među ostalim zahvaljujući brojnim istraživanjima koja su je potvrđivala. Međutim, nova studija pokazala je da čak i ta ideja najvjerojatnije nije sasvim točna, odnosno da postoje vrlo značajne iznimke od tog pravila.

Što su pokazali rezultati studije?

Naime, njemačka studija utvrdila je da je ljudima s generalno višim rezultatima na testovima inteligencije potrebno više vremena za rješavanje složenih problema jer je manje vjerojatno da će prebrzo i brzopleto donositi zaključke.

Znanstveni tim iz sveučilišne bolnice Charité-Universitätsmedizin Berlin, prestižne ustanove koja se može pohvaliti s više od polovice svih njemačkih dobitnika Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu, ispitao je podatke 1176 sudionika projekta Human Connectome, analizirajući odnos između rezultata inteligencije i vremena reakcije na Penn Matrix Reasoning Testu, koji se sastoji od skupa sve težih zadataka sparivanja uzoraka. Rezultati su pokazali da su ljudi s višim rezultatima inteligencije s jedne strane brže rješavali jednostavne probleme, dok im je s druge trebalo više vremena da riješe teške zadatke. Autori smatraju da su oni proveli više vremena istražujući skrivena pravila u zadacima prije nego što su došli do ispravnog rješenja.

Dvije linije istraživanja inteligencije

Naš stručnjak za inteligenciju, prof. Denis Bratko s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kaže da postoje dvije linije istraživanja inteligencije.

„Jedna je istraživanje brzine procesuiranja informacija kod elementarnih kognitivnih procesa. To su zadaci u kojima se mjere stvari kao što je vrijeme reakcije, vrijeme odlučivanja i sl. To na općoj populaciji daje malu pozitivnu korelaciju s mjerama inteligencije. Drugim riječima, oni koji su inteligentniji, nešto su malo brži u rješavanju takvih zadataka“, kaže Bratko.

S druge strane postoje složeniji kognitivni zadaci i strategije rješavanja takvih zadataka.

Bratko kaže da se tu događa sasvim obrnuti fenomen, a to je da izrazito inteligentni ljudi više vremena potroše na procesiranje zadatka da bi ga konačno brzo i točno riješili.

„Tu postoji obrnuta korelacija, jer inteligentni ljudi troše vrijeme na razumijevanje problema i daju rješenja tek kada su shvatili princip. Manje inteligentni znaju izletjeti s davanjem odgovora prije nego što su shvatili sve elemente zadatka. Tu postoji poznata Sternbergova paradigma u kojoj je cijeli proces podijeljen na vrijeme procesiranja, vrijeme odlučivanja i vrijeme izvedbe. Pokazalo se da izuzetno inteligentni ljudi više vremena troše u prvim fazama, odnosno u analiziranju i odlučivanju da bi u izvedbi trošili malo. Zaključci novog, njemačkog istraživanja zapravo se uklapaju u tu paradigmu“, tumači naš znanstvenik.

„Imate brze reakcije na zvučne podražaje, za senzorne podražaje i jednostavne zadatke u kojima trebate brzo reagirati na opaženi sklop. Primjerice, na kocki se nalazi 12 segmenata od kojih su neki bijeli, a drugi crni. Imate predložak i morate odgovoriti koje je od ponuđenih rješenja jednako predlošku. U tom slučaju važno je samo vrijeme odlučivanja. No tu brzina odgovora vrlo malo korelira s inteligencijom, reda veličine 0.20 ili čak samo 0.10. Zapravo, lakši zadaci na testovima inteligencije kreirani su tako da ih svatko može točno riješiti ako mu se da dovoljno vremena. Zato je brzina važna, a vrijeme za njihovo rješavanje je ograničeno. Teški zadaci znaju biti takvi da ih ljudi manjih kognitivnih sposobnosti ne mogu riješiti čak i ako im se da puno vremena. Vrlo inteligentni ljudi će takve zadatke rješavati duže, dok će oni s manjim IQ-om odgovoriti brzo, ali često netočno. Uobičajeno su testovi inteligencije uređeni tako da je najveći dio zadataka prosječne težine, jedan dio je lakih, a jedan dio teških. Na taj način pokriva se cijela distribucija“, ističe Bratko.

Otkrivanje povezanosti u mozgu

Njemački tim u svojem je istraživanju također generirao personalizirane modele moždanih mreža 650 sudionika, kombinirajući podatke o povezanosti mozga svakoga od njih s općim modelima neuronskih sklopova za donošenje odluka i radnu memoriju.

U ovom dijelu istraživanja korištena je tzv dwMRI traktografija koja se temelji na snimkama mozga pomoću magnetne rezonancije. U toj metodologiji prati se difuzija molekula vode u neuralnom tkivu kako bi se otkrili putovi bijele tvari u mozgu.

Taj dio istraživanja pokazao je da su oni sudionici kojima je trebalo više vremena za rješavanje teških zadataka pokazali veću povezanost između frontalnog i parijetalnog režnja, kao i veću sinkroniziranost između tih regija mozga. Poznato je da frontalni režanj ima važnu ulogu u pažnji i donošenju odluka, dok se za parijetalni režanj smatra da prikuplja i integrira senzorne informacije.

Bratko kaže da studije skeniranja mozga sugeriraju da inteligentne osobe imaju „dobro razvijenu fronto-parijetalnu mrežu, što omogućuje bolju povezanost između navedenih dijelova mozga, njihovu sinkronizaciju te moduliranje procesiranja senzornih informacije putem pažnje“.

Pametnije katkad znači sporije

Nalazi njemačke studije dovode u pitanje uvriježenu ideju da je veća inteligencija rezultat bržeg funkcioniranja mozga. Oni sugeriraju da brže nije nužno bolje te da u određenim okolnostima postoji kompromis između brzine i točnosti koji rezultira boljim odlukama.

Dakle, dok je brzo, „automatsko“ razmišljanje prikladno za donošenje odluka u lakim zadacima, sporiji i naporniji način razumijevanja, koji podržava produljenu integraciju relevantnih informacija, može biti bolji za rješavanje težih problema.

Testovi inteligencije se razvijaju

Bratko kaže da se danas se sve više koristi tzv. adaptivno testiranje koje funkcionira na takav način da se osobi koja uspješno rješava određene zadatke daju novi slični zadaci.

„Takvo testiranje predstavlja velik napredak u psihologiji“, kaže Bratko.

„Ono čovjeka ne opterećuje sa zadacima koji su određenoj osobi previše lagani, koje će sigurno dobro riješiti i s onima koji su joj preteški i koje sigurno neće riješiti. Na taj način zadaci su prilagođeni svakom čovjeku posebno. Tu se kreće od velike baze zadataka od kojih svaki ima neki indeks lakoće i težine te se čovjeku, ovisno o tome kako mu ide rješavanje, zadaju daljnji zadaci. To je jako dobar pristup jer se time jako dobro uspijeva razlikovati čovjeka u odnosu na njegovu razinu testiranja“, tumači Bratko.

Sve navedeno ne osporava starija testiranja inteligencije, već omogućuje da ih bolje razumijemo i sagledavamo u kontekstu.