Čedomir Antić, Dodikov privatni istoričar
Čedomir Antić, Dodikov privatni istoričar
Šumska je realnost, Bosna je veštačka tvorevina
Čedomir Antić, bradatija polovina Nenada Kecmanovića, dao je intervju ruskokolonaškom Sputniku, povodom knjige koju su njih dvojica pisali u četiri ruke i pola mozga. Reč je o „Istoriji Republike Srpske“, knjizi u kojoj se može pronaći sve o vekovnoj istoriji Srba u Bosni, osim jedne sitnice – etničkog čišćenja i genocida nad Bošnjacima tokom rata. Knjigu je obilato sponzorisao Mile Dodik, šumski firer, a poricanje zločina uvek lakše ide kad se podmaže bogatim honorarom. Evo šta je sve u intervjuu otkrio Čedomir, istoričar koji se ne drži činjenica kao pijan plota
CELOVITA ISTORIJA ŠUMSKIH SRBA, SA IZOSTAVLJANJEM NEKOLIKO DESETINA HILJADA NEBITNIH GENOCIDNIH DETALJA: Istoriografija, sociologija i politikologija su daleko odmakle u istraživanju najnovije istorije srpskog naroda, ali nije postojala sinteza koja bi celovito predstavila istoriju Republike Srpske i Srba u BiH, pa je to bio osnovni razlog za nastanak ovog dela.
SRBI SE EMANCIPOVALI OD BOSNE, NAJVIŠE U SREBRENICI: Srpski narod u BiH se emancipovao od Bosne i Hercegovine na način na koji su se Hrvati postavili prema Jugoslaviji, a tim otklonom su se na neki način odrekli dobrog dela sopstvene prošlosti. Tako da je u pregledima istorije srpskog naroda iz BiH on uglavnom poistovećivan sa Srbijom i sa Srbima iz Srbije. Za to vreme Bošnjaci, i delom Hrvati, preuzeli su srednjovekovnu istoriju Bosne maltene kao svoju.
SPECIJALNE ZLOČINAČKE VEZE, NOVA IDEJA NACIONALNE INTEGRACIJE: To znači da je osim razdoblja pod Turcima i 20. veka u principu sve ostalo zapostavljeno. Drugo, svaki pregled istorije RS počinjao je sa 1990. godinom i parlamentarnim izborima. Zato što održavamo privid jugoslovenskog i srpskog jedinstva iz doba Jugoslavije i ne stvaramo neku novu ideju nacionalne integracije i kad, pritom, imamo specijalne veze i kad manje-više funkcionišemo kao jedno društvo po mnogo čemu — svim time idemo u prilog onima koji su na poluznanju ili neznjaju o BiH zasnivali politiku velikih sila. Bilo je, naime, političara iz SAD i zemalja EU koji su tvrdili da Srbi treba da odu u Srbiju, da ne treba da žive u Bosni.
JEDAN NAROD, JEDAN CENTAR, JEDAN ISTORIČAR: Prema tome, pitanje autohtonosti Srba u BiH, koje je nesumnjivo u istoriografiji, nije bilo ponovo potvrđeno u nekoj sintezi o istoriji. Nesumnjivo je da je srpski narod jedan i nedeljiv, a da je srpska nacija jedinstvena. Ali, takođe je nesumnjiva činjenica da su Srbi policentričan narod, da je bilo više centara, i da je bila velika greška u prošlosti kad smo tu činjenicu prenebregavali.
ŽAL MLAĐEG POVJESNIČARA ZA STARIJIM KAMENIM DOBOM: To je istorija zemlje, tih oblasti i kad nije postojala Republika Srpska, to je istorija naroda, pre svega srpskog, ali i drugih koji su tu živeli. Dali smo pregled istorijskog razvoja, prvenstveno stanovništva i društva na tim teritorijama od starijeg kamenog doba do terorističkog napada u Zvorniku, aprila ove godine.
KLASNE RAZLIKE NISU BITNE, POGOTOVO KAD SI DEO POVLAŠĆENE ELITE I ŽIVIŠ NA GRBAČI NARODA: U Srbiji je do podele između elita i naroda došlo tek osamdesetih godina 19. veka, a u BiH je do toga došlo mnogo ranije. U međuratnom periodu Srbi su kao najbrojniji u BiH imali dve podjednako moćne stranke, od kojih jedna predstavlja narod a druga elitu. To je dovelo do toga da Srbi sve do Drugog svetskog rata i do genocida, nemaju jedinstvenu politiku. Posle genocida su, zahvaljujući ishodu svetskog i građanskog rata, prigrabili komunizam, da bi onda sa stvaranjem sve samostalnije Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, bili marginalizovani.
JUGOSLOVENSKI MODEL DRAŽINOG TIPA, VELIKA SRBIJA U MALOJ JUGOSLAVIJI: Srbi u BiH su, za razliku od svih drugih krajeva gde su se borili za svoja prava, radikalno promenili politiku. U svim drugim oblastima Srbi su prihvatili jugoslovenski model. U Hrvatskoj su do januara 1992. i do Vensovog plana, i srpski narod i elite mislili da će preuzeti vlast i da će se ponoviti 1945.
SPREMNI NA VELIKE ŽRTVE, ALI TUĐE, NIJE IM TEŠKO DA KOLJU: U Republici Srpkoj su, da bi spasili narod i deo zemlje na kojoj taj narod živi, bili spremni da podnesu velike žrtve.
TREBALO JE DA OTMEMO I DEO HRVATSKE, CRNE GORE I CELO KOSOVO, KO NAM JE KRIV KAD SMO GLUPI, ALI SARAJEVO ĆEMO VRATITI KAD-TAD, TO JE DRUGI SRPSKI GRAD PO VELIČINI: Da žrtvuju Jugoslaviju, da čak prihvate nezavisnost Bosne — što su učinili Kutiljerovim planom, i konačno, prihvatili su da se odreknu Sarajeva, najvećeg srpskog grada posle Beograda. To je bio znak spremnosti na pragmatičnu politiku i na opstanak. To nismo branili ni u Crnoj Gori, ni na Kosovu, ni u Hrvatskoj. Zato smo na tim prostorima i propali.
KAD NEMAMO VELIKU SRBIJU, DAJ BAR DA NAPRAVIMO VELIKU SINTEZU: Želeo bih da mi ovaj posao nastavimo tako što bismo ga proširili, jer Republika Srpska to zaslužuje i njoj je potrebna velika sinteza, a ovo dosad je klasična istorija. Upravo zbog pitanja distance bilo je bitno da se napiše i nešto opširnije.
KAD NEMA IZVORA I DOKUMENATA, FANTAZIJA MOŽE NESMETANO DA SE RAZMAHNE: Tamo gde nismo bili sigurni, gde nismo imali izvore, odnosno nismo imali sveža dokumenta, tamo smo predstavili šta se zna.
ŠUMSKI, KOLJAČKI, NEPRISTRASNO: Treba reći da klasična distanca nije ni potrebna, s obzirom na činjenicu da o vremenskoj distanci govorimo pre svega zbog arhivskih dokumenata. Međutim, kad je reč o razdoblju do 1995. godine, svi ti dokumenti su otvoreni zbog Haškog tribunala. Kad je reč o razdoblju posle 1995, morali smo da predstavimo politički život Republike Srpske koji je jako buran, ali smo nastojali da stvarima pristupimo nesenzacionalistički i nepristrasno.
AKO SAD NE FALSIFIKUJEMO ISTORIJU, OSTAĆEMO BEZ FALSIFIKATA: Doživeli smo da i Miloševićevu biografiju i istoriju Srbije u doba Miloševića napišu prvo sociolozi i politikolozi, pa tek onda stidljivo istoričari. Ja sam britanski đak i jedan moj profesor je govorio da je prošlost sve ono o čemu govorimo i da postoji legitimno pravo istoričara da o tome pišu. Ovo je vreme u kome ako ne pišemo o istoriji, nestaće istorija.
NIJE DA SE POREDIM SA PUŠKINOM, ALI IMAMO SLIČNE BAKENBARDE: U prvoj polovini 19. veka Puškin je napisao knjigu „Istorija Pugačova“.
KAKVE VEZE IMA VOĐA POBUNE SELJAKA U CARSKOJ RUSIJI SA REPUBLIKOM ŠUMSKOM, TO SAMO BOG SVETI ZNA, MADA JE MOGUĆE DA NI ON NIJE SVEZNAJUĆI: Čitava javnost je bila šokirana. Govorili su kako je moguće da jedan takav razbojnik i pobunjenik može da ima svoju istoriju. Puškin je smatrao da može, i istorija mu je dala za pravo.
PRIRODNO I REALNO JE SAMO ONO ŠTO NASTANE GENOCIDOM, VEŠTAČKO JE SVE ŠTO JE STVORENO DOGOVOROM: Dakle, Republika Srpska je realnost. Bosna i Hercegovina je veštačka. Ta realnost je prosto više od 80 odsto kapaciteta jedne države. Teže bi bilo napisati istoriju Bosne i Hercegovine, a da pritom ne pišete istoriju Republike Srpske i Federacije BiH.
NIJE DA PRIZIVAM NOVI RAT, ALI ETNIČKO ČIŠĆENJE BI IPAK MORALO DA SE DOVRŠI: Albanski narod na Kosovu i Bošnjaci su pošli u rat sa ovakvim knjigama, mi ovu pišemo bez takvog opterećenja.
NIKO NE MOŽE DA NEGIRA STVARNOST NASTALU NA LOGORIMA, MASOVNIM GROBNICAMA, ETNIČKOM ČIŠĆENJU, SILOVANJIMA, PLJAČKI, PROTERIVANJU I GENOCIDU: Ova knjiga nije knjiga mržnje i pisana je na potpuno naučnoj metodologiji. Otvorena je i neko može da napiše protivknjigu. A ono što znam da ne može niko, jeste da negira Republiku Srpsku. Ovo je još jedna potvrda stvarnosti.