DOK se u Briselu vode komplikovani pregovori predstavnika grčke vlade sa članovima „briselske grupe“ izgleda da čak ni dogovor sa Evropom ne znači da će grčki problem biti rešen.

Jer, šta god da se dogovore Atina i Brisel, verifikacija kompromisa mora da se dogodi u grčkom parlamentu. A, kako sada stoje stvari, to bi mogao da bude najveći problem za premijera Aleksisa Ciprasa. Nije nikakva tajna da dobar broj poslanika radikalne levice Sirize, saglasno ideološkim obrascima iz naziva stranke, sa gnušanjem odbija svaku pomisao na „saradnju sa svetskim zelenašima koji su zemlju bacili na kolena“.

To je bumerang na koji su analitičari upozoravali kada je Cipras raznoliko društvo levih frakcija, pokreta i manjih stranaka, ujedinio u političku partiju, ne bi li homogenizovao i ukrupnio grčku levicu.

VIKA IZ KABINETASve su češći komentari da na liniji premijer – ministar finansija ima „smetnji na vezama“. Poslednji slučaj se navodno dogodio kada je Cipras „poludeo“ čuvši da je Varufakis izjavio da će se uvesti porez na transfere novca preko bankomata. Izvori iz premijerove kancelarije tvrde da je Varufakis stigao „za tri minuta, a posle se čula vika iz kabineta“. Nije tajna da je Cipras u nekoliko navrata pokušavao da „obuzda“ harizmatičnog Varufakisa i nekako izniveliše njegovu permanentnu potrebu da „svakog jutra osvane na naslovnim stranama svetskih medija“.

Posle pobede na izborima, Ciprasova ekipa u vladi je doživela sudar sa političkom realnošću, pa je udaljavanje od nekih predizbornih slogana logično i razumljivo. Ali problem za njega sada čini dobar broj poslanika u parlamentu, pre svih radikalni levičari, koji tvrdoglavo istrajavaju na obećanjima koja su ih dovela na vlast, ma koliko dobar deo njih spada u kategoriju „socijalna utopija“. Ima tu i izvesne skepske prema „saborcima kojima se dopala vlast“!

Aleksis Cipras i ministar ekonomije Janis Varufakis, sve češće svako na svoj način, iznalaze načine da se ne ode niže od grčkih „crvenih linija“, a da Evoropa ne bude prinuđena da aktivira opciju izlaska zemlje iz evrozone, koja ni za koga više nije ni nemoguća, ni poseban bauk. Naprotiv, čini se da je ta opcija razrađena do detalja, za slučaj da dvostruki pritisak Vašingtona, na Atinu i Brisel, da se dođe do rešenja, ne urodi plodom.

Paradoks je da bi na veliku međunarodnu diplomatsko-finansijsku predstavu zavesu mogli da spuste upravo Ciprasovi partijski „drugovi iz politbiroa“. Deluje ironično da bi eventualni dogovor sa Evropom i kreditorima verovatno podržale opozicione stranke Nova demokratija, Pasok i Potami, bez obzira na što su prve dve upravo zbog politike kompromisa sa EU i zajmodavcima izgubile vlast. (Novosti)