Hrvati Olujom nadoknadili Termopile i Karađorđa: Čedomir Antić, stručna ekspertiza

Photo: Stock

Pre ravno dvadeset leta, izvesna državolika tvorevina zvana “Republika Srpska Krajina” tragično je izgubila život u teškoj vremenskoj nepogodi. U međuvremenu su je skoro svi već prežalili, čak i mnogi njeni bivši naseljenici. Samo jedan čovek neutešan osta. Suze Čedomira Antića, povijesničara salonskoga kova, i dan danas jednako teku za Krajinom kao i onomad. Pošto je ožalošćenom koji tugu skriva u sebi najteže, Čedomir više nije bio kadar izdržati tu nabujalu bol u grudima. Morao ju je s nekim podeliti posle toliko godina asketskog suzdržavanja

Mnogi bi naci-sajtovi bili presrećni da baš na njih Antić izriga svoje dubokomisaone izlučevine, ali on posle mnogo premišljanja odluči da svoje neutešno srce ipak pokloni izvesnom portalu IN4S.

“Na današnji dan prije dvadeset godina predsjedniku vlade Srpske Krajine, najmlađe, mučeničke države našeg naroda, postavljen je zločinački ultimatum. Nakon što je u očaju prihvatio Plan Z-4, protivno volji svog kabineta, parlamenta i nacije, rečeno mu je da je pred srpskim narodom izbor: da kapitulira ili doživi agresiju”, drhtavim prstima tipkajući otpoče Antić svoj dugački nekrolog.

Svaka srpska država je samim svojim postanjem mučenička. No, kako ingeniozno primeti mali Čedomir, RSK kao najmlađa bijaše ubedljivo najmučeničkija. Poput mladog, tek napupjelog drveta, i Krajina se ubrzo savi pred strahovitim naletima moćne “Oluje”. I, budući nevina bez zaštite, puče kao tikva: “Sjutradan, 4. avgusta malena srpska zemlja napadnuta je od četvorostruko brojnije armije. Na svakog branioca prestonice Srpske Krajine tvrdog grada Knina dolazilo je 17 napadača koji su nadirali sa zapada, juga i istoka. Agresore su pomagale armije NATO”.

Umeju i istoričari da budu romantični ponekad. Treba li bolji dokaz od uplakanoga Antića: “Srpska Krajina bila je nešto manja od Crne Gore. Usud srpskog naroda podijelio ju je na tri dijela (Krajinu i dvije Slavonije). Uz granice Bosne, te Srbije na Dunavu, srpski narod naselio se većim dijelom kada je tu bila Vojna granica Habsburške carevine”.

Nestajem kao Krajina: Antić empatiše

Photo: mc.rs

Seća se Čedomir svega, kao da je jučer bilo. Briše suzice što jedna drugu stižu dok nam pripoveda: “Srpska Krajina nigdje nije bila šira od 30 km. Nije zato bilo teško da tu zemlju u koju su prešle stotine hiljada prognanika iz hrvatskih gradova, čije je stanovništvo bilo seosko i staračko, koja nije imala gradova (u Kninu je živjelo manje stanovnika nego u Mjesnoj zajednici Slavujev potok u Beogradu), čiji je vojnik u prosjeku bio 50 godina star brzo i lako pregaze. Ipak, srpski otpor je trajao punih pet dana, kada je palo poslednje opštinsko središte na Kordunu”.

Kad je neko ovoliko potrešen i rastrešen kao Antić, tko mu ima pravo zamjeriti što si utjehu nalazi u jeftinoj patetici: “Propast Srpske Krajine, sramota Srbije i Crne Gore, bruka UN, postala je ponos i slava Hrvatske i njenog naroda. ‘Termopile’ i ‘Karađorđa’ koje, prema mišljenju velikog pjesnika Jovana Dučića, nisu imali nadoknadili su ovom bijednom kampanjom”.

Na bolan je način Antić spoznao onaj Dragojevićev stih da “sve što je lijepo ima kraj”. I pita se pita, ali odgovora niotkuda, zašto je samo šahovnice u Kninu vječan sjaj: “Tamo su se proslavili generali bivši legionari, tusti kelneri koje je tranzicija učinila hrvatskim Napoleonima, izdajnici iz JNA ili sklerotični partizanski ološ čiji sin je doživljavao histerične napade kada u Saboru spomenu Jasenovac. Vozom je u Knin došao hrvatski vođa Franjo Tuđman i usput rekao da je ova zemlja, kada Srba više nema, postala ‘čista’ kao što je navodno bila u vrijeme hrvatskih kraljeva iz srednjeg vijeka. Drugi voz je dovozio stotine Splićana i drugih Dalmatinaca u Knin radi pljačke”.

Uvek to u ratu tako biva. Kad se svrši četnička igračka, sledi ustaška pljačka i Antićeva plačka. Jerbo snove o svesrpskom ujedinjenju “Oluja” mu rasprši k’o semenku maslačka: “Za to vrijeme Srbija, koja se 1992. obavezala da štiti Krajinu, na državnoj televiziji emitovala je cirkuse. Lično patrijarh je morao da zatraži od direktora RTS-a da prestane da zanemaruje narodnu tragediju. Srbija toga vremena nastojala je da izađe iz međunarodne blokade. Sebični Miloševićev režim kao najvažniji nacionalni i državni program uzeo je sopstvenu dobrobit i održanje. Da je Krajišnike napustio 1991. vjerovatno bi se suočio sa narodnim ustankom, ovako posle sankcija, rata, bijede, godina medijske kampanje, koristeći se sukobima srpskih vođa i birajući najgore među njima…”

Teško podnosi vremenske nepogode: Čedomir Antić, istorik u nestajanju

Photo: mc.rs

Ne vredi, Antiću, plakati za prosutim mlekom. Ali ti kao da ne haješ za ovu narodnu mudrost. Naričeš li naričeš: “Danas mnogi govore kako su Srbi pogriješili ne prihvatajući Plan Z-4. Prije svega, Srbi su ga na kraju prihvatili, a i da nisu, zašto isti ne kažu da li postoji narod koji se bez rata odrekao 40% teritorije svoje države i oko 70% stanovništva? Hrvatska takođe nije prihvatila ovaj plan, ali koliko bi se dugo održala autonomija čiji bi budžet prema prihodima iz 1990. (dakle bez neprijateljstva ostatka Hrvtske) iznosio 18 miliona dolara. RSK je za vrijeme rata (uz pomoć Srbije, naravno) ostvarivala 7 puta više”.

Dok Srbinu ne smrknu, Hrvatu ne svanu – rezignirano zaključi Antić, sipajući sol na svoju ljutu krajišku ranu: “Hrvati nisu dobili svoje ‘Kumanovo’ ni ‘Kajmakčalan’. Naprotiv, dobili su jednu debelu i masnu laž čije su prve i poslednje žrtve. Mi Srbi dobili smo vječnu bol i najdublju tugu. Narod koji je pomagao odbranu Hrvatske tokom vjekova, a omrazu stekao zato što je bio slobodan i imao svoga ‘Rista’ kome nije trebao papa. Koji je zajedno sa Hrvatima izborio narodna prava. Koji je 1914. bio žrtva progona, a 1941. genocida tek je 1991-5 poželio da ostane u Jugoslaviji i odvoji se od Hrvatske uplašen da mu se ne ponovi nedavno stradanje”.

Velika je Antić ljudina. Bezmalo ljudeskara! Čak ni Hrvate, mukica mala, ne ume da mrzi: “Bez mržnje prema lažnoj braći… Bez želje za jalovom i prokletom osvetom. Zgađen nad zloupotrebom žrtava i nekropolitikom koja je dugoročno upropastila Bošnjake”.

Otkud li mu sad odjednom Bošnjaci padoše na pamet? Ipak, ne zamerimo mu. Tko nije bio u Antićevoj koži, taj ne zna kako je zabavan život bez mozga.

Zabavan, ali samo za nas koji ga bezbrižno šacujemo sa strane. Za samoga Antića, međutim, tužan, pretužan… Oči mu od plakanja pobeleše: “Kažem da plačem za narodom Janković Stojana, Nikole Tesle, Vladana Desnice, Radeta Žigića, Hristofora Žefarovića, patrijarha Pavla… Neka mi bude oprošteno što parafraziram jedan sveti stih: ‘Na rekama evropskijem, tamo seđasmo i plakasmo, kada se opomenusmo Krajine. Završiće se jednom i ovo naše ‘Vavilonsko ropstvo’. Istina će pobijediti laž, pravda zlo, a život smrt”.

Antiću, raduj se! Za razliku od istine i pravde, ti si već pobedio. Zdrav razum i elementarnu normalnost. I među fašistima si uspeo da postaneš unikat. A to uopće nije malo dostignuće. Naprotiv.