Crkva koja ovako zdušno voli i slavi zlikovce je ništa drugo do zločinoljubna crkva ili je možda je pravilnije reći sekta. Kao posljedicu ovako neobuzdanog slavljenja zločinaca imamo situaciju da svještenici SPC danas i ubijaju

„Blic“ je u novembru 2012. objavio jezivu priču: „Odluka Sinoda Srpske pravoslavne crkve da u četvrtak penzioniše vladiku zvorničko-tuzlanskog Vasilija Kačavendu bila je znak da u javnost napokon mogu da isplivaju sve kriminalne radnje za koje se sumnja da je u njima učestvovao vladika. Zbog straha od njegove moći informacije tek pomalo cure, ali ‘Blic’ uspeva da dođe do najvažnijih detalja.

Najšokantniji je slučaj mladog bogoslova Milića Blažanovića, koji je sa 19 godina stradao 1999, ali je slučaj pred pravosuđem pokrenut tek nedavno, kada je porodica angažovala advokata Duška Tomića. Prema zvaničnoj verziji, Blažanović se ubio bombom u manastiru Papraća kod Šekovića. Međutim, njegova majka Dragica Jovičić u ispovesti za ‘Blic’ tvrdi da je Milić ubijen jer je odbio da spava sa vladikom Vasilijem. Priseća se da je sinu savetovala da se čuva vladike ‘jer se pričalo da je pedofil.

Sin ju je, kaže, poslušao, i pokušavao je da ne bude nikad sam u prostoriji sa Kačavendom. Ipak, priča majka, nije prošlo mnogo i Milić je ‘primetio kako ga vladika gleda’.

Nikada mi nije pričao o tome. Međutim, majka mi je nakon smrti Milića ispričala šta je njoj rekao i zakleo je da ne sme nikom ni reč da kaže. Ispričao joj je da je jedno veče u crkvu u Doboju došao Kačavenda. Bio je pijan i Miliću je bacio ključeve od sobe, navodno da ide da je pospremi. Međutim, uspeo je da izvrda. Nije otišao, preplakao je celu noć. Ujutru je odmah prebačen u manastir Papraću jer nije pristao na ono na šta je vladika mislio. Znala sam da je tamo leglo pedofilije priča Jovičićeva. Nekoliko dana nakon toga Milić je nađen mrtav u svojoj sobi. Međutim, nastavlja majka, roditelje niko iz manastira nije pozvao da im javi za smrt.

Oni su tokom noći sve sredili. Prostorija je okrečena, pa je izgledalo kao da se ništa nije desilo. Milić se nije ubio. Znam njegov karakter. Sigurno je znao više nego što je trebalo i morao je da umre. Kada sam smogla snage i otišla u manastir Papraću, na dužnosti je bio sveštenik Stefan. Rekao mi je da se Milić taj dan ponašao normalno i da su nakon nekog krštenja svi otišli u svoje sobe na odmor. Ništa više nije smeo da mi kaže. Poručio mi je da ćutim. Posle sedam dana Milićevi prijatelji mi javljaju da je otac Stefan premešten u Srbiju. Imala sam želju da Stefana posetim, ali je umro nastavlja potresnu ispovest Dragica Jovičić, koja se razvela od muža.

Nekoliko godina nakon smrti Milića, kod Mostara je pronađen mrtav i njegov ujak, prevoznik voća iz Crne Gore u RS. Kako saznajemo, tragedija se dogodila nakon što se u jednoj kafani na putu požalio kako mu je sestrić nastradao zbog vladike Kačavende.“ (Majka bogoslova optužuje vladiku: Moj sin je ubijen zbog Kačavende, online „Blic“, 11. novembar 2012)

Online „Blic“ je 16. aprila 2013. objavio članak pod naslovom „Sinod SPC analizirao porno snimak vladike Kačavende“. Ovaj naslov kod mene je u prvom momentu izazvao zbunjenost i nevjericu. Ali, iako nadrealan, naslov je odražavao istinu: „Snimak na kome vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije (Kačavenda) ima seksualni odnos sa mladićima, pušten je na sednici Sinoda, tako da su i članovi crkvene vlade mogli da se uvere da su navodi protiv episkopa istiniti, saznaje ‘Blic’. Iako je tada vladika Vasilije rekao Sinodu da hoće u penziju, prema saznanjima ‘Blica’, on je u eparhiji organizovao potpisivanje podrške sa kojom namerava na Saboru da spreči penzionisanje.

Slučaj vladike Vasilija nesumnjivo će biti jedna od tačaka dnevnog reda. Sada već pitanje njegovog penzionisanja nije moguće izbeći, jer Sinod poseduje obilje dokaza o vladičinom angažmanu koji nije crkvene i duhovne prirode.

Prema saznanjima ‘Blica’, sporni snimak zbog kog je prošle nedelje pred Patrijaršijom uhapšen jeromonah Nikolaj Stamatović u pokušaju da ga proda za 100.000 evra među prvima su videli članovi Sinoda jer je sa ostalim materijalom protiv vladike Vasilija u novembru donet na sednicu Sinoda. Sa ulogom na snimku morao je da se suoči i vladika, koji je pozvan na sednicu. Kako saznajemo, snimak nije jedini materijal koji poseduje i SPC. Sinod je imao priliku da vidi i sporne fotografije, a postoje i svedočenja mladića i bogoslova.

Kap koja je prelila čašu i otvorila doslovce crkvenu istragu o vladici zvorničko-tuzlanskom bila je pritužba dečaka iz Cetinjske bogoslovije, koji su se požalili svojim duhovnicima da su imali neprijatnosti sa vladikom Kačavendom. Posle toga Crkva dolazi u posed snimaka i fotografija.“

Pa je dva dana kasnije online „Blic“ izvještavao: „Blic je imao uvid u deo kolekcije snimaka episkopa sa muškarcima na kojima se vidi da vladičin angažman sa mladićima nije duhovne, već intimne, telesne prirode.

Kako ‘Blic’ saznaje, Sinod Srpske pravoslavne crkve poseduje lascivne fotografije, video i audio snimke i oko 40 svedočenja mladića i sveštenstva Eparhije zvorničko-tuzlanske. Svedočenja su o vladičinim seksualnim sklonostima, ali i o pritiscima na seksualni odnos. Fotografije, kao i snimci neoborivo svedoče o Kačavendinim homoseksualnim sklonostima. Međutim, i pored materijala koji poseduje i činjenice da je utvrđeno da vladika vodi paralelan život nedopustiv za monaha, Sinod SPC ništa ne preduzima.

‘Blic’ je imao uvid u snimak koji traje oko pet minuta. Jasno se u krupnom planu vidi vladika u strasnom zagrljaju sa mladićem sa kojim se ljubi u usta. Obojica su obučeni. Vladika na snimku nije u mantiji, već u košulji. Na snimku nije moguće utvrditi da li je snimano u eparhijskom dvoru u Bjeljini ili u nekom sasvim drugom prostoru. ‘Blic’ je juče imao uvid i u drugi snimak koji su u Beograd doneli vernici iz Bijeljine. Oni poseduju još jedan snimak na kome je vladika sa mladićem, s kojim leži u krevetu.“ („Blic“ imao uvid u vladikinporno snimak: Kačavenda ljubio maloletnika u usta, online „Blic“, 18. april 2013)

U javnost (a tu u današnje vrijeme znači na internetu) je dospio video snimak vladike Vasilija Kačavende u „akciji“, samim tim pojavile su se i fotografije. Evo jedne od fotografija episkopa Kačavende kako se ljubi sa nekim mladićem:

Srpska crkva nikada ne uzima u obzir svjedočenja ljudi ako joj se ta svjedočenja ne sviđaju, ako misli da ta svjedočenja ruše njen ugled. Bezbrojne glasine i iskazi

O Kačavendi kao pedofilu i homoseksualcu (homoseksualizam Srpska crkva oštro osuđuje), nijesu bili dovoljni da SPC reaguje i da ga smijeni. Tek kad su se pojavili ovi snimci, „sabijena uza zid“ SPC je smijenila Kačavendu. Dana 22. aprila 2013. Sinod Srpske pravoslavne crkve razriješio je dužnosti vladiku zvorničko-tuzlanskog Vasilija Kačavendu.

Pahomije nije smijenjen sa mjesta vladike i nije osuđen, a Ilarion Mišić nije osuđen zato što njih dvojica nijesu fotografisani ili snimljeni video kamerom za vrijeme svojih pedofilskih „podviga“.

Nema neke značajne i ubjedljive osude pedofilije među njenim redovima od strane Srpske crkve. A zašto bi i bilo, kad im je Milutin, jedan od najvećih svetitelja pedofil?

Pošto su oslobodili pedofile Pahomija i Ilariona, kao da su sudovi u Srbiji poručili:

Ako hoćete da budete nekažnjeni pedofili, zapopite se, obučite mantije Srpske crkve!

CRKVA KOJA DANAS USHIĆENO SLAVI ZLIKOVCE IMA NARAVNO I SVJEŠTENIKE UBICE

Crkva koja ovako zdušno voli i slavi zlikovce je ništa drugo do zločinoljubna crkva ili je možda je pravilnije reći sekta. Kao posljedicu ovako neobuzdanog slavljenja zločinaca imamo situaciju da svještenici SPC danas i ubijaju!

Beogradski neđeljnik „Vreme“ je u broju od 21. maja 2009. u tekstu pod naslovom „Ubijanje Boga lopatom“ izvijestio javnost kako se u jednom pravoslavnomhrišćanskom centru u Crnoj Reci u Srbiji, narkomani liječe tako što se batinaju.

Kao besprijekorni dokaz „Vreme“ je na svom internet sajtu priložilo video zapis na kojem se vidi da jedan mladić žestoko premlaćuje drugog mladića u sobi u kojoj na zidu dominiraju ikone. Autor teksta Prvoslav Karanović je pisao: „U Duhovno rehabilitacionom centru Crna Reka, čiji je starešina Branislav Peranović, primenjuju se brutalne metode ‘lečenja’. Na snimku koji je načinjen u ovom centru vidi se kako ovisnika prebijaju svim raspoloživim sredstvima; pesnicama, nogama, čak i lopatom. Rad ovog centra blagoslovio je vladika Artemije, a država Srbija im je dala dozvolu za rad. Pored toga što štićenike prebijaju lopatama, postavlja se pitanje imaju li medicina, psihijatrija i zakonodavstvo bilo kakav smisao, ako lekove dozira upravnik centra protojerej Branislav Peranović, koji je studirao poljoprivredu, ‘medicinske sestre’ su ovlašćeni batinaši, a čuvari pitbul terijeri i dobermani.“

I još je napisano u istom tekstu: „Jedan od onih koji su prošli ‘rehabilitaciju’ kaže da su ga pri dolasku u centar pratili roditelji. Uz prijatnu priču ponudili su roditeljima ugovor u kom stoji da ovisnik na lečenju pristaje na svaku vrstu tretmana, ‘što uključuje lakše i malo teže batine’. Potom su potpisali papir u kojem stoji da je period lečenja šest meseci po ceni od 350 evra mesečno. Kaže da su se roditelji odlučili na takav korak ne znajući šta ga sve čeka. Po njemu, drugi presudni faktor bio je očaj roditelja i hvatanje za slamku u bezizlaznoj situaciji: ‘Radite šta znate samopomagajte, mi mu ne možemo ništa – a odgovor je bio: ‘Ne sekirajte se, mi znamo kako ćemo ga dovesti u red.’

Pogledavši snimak ‘lečenja’ odmah je prepoznao trpezariju ‘lečilišta’: „Nije to ništa, čim je u trpezariji. Napolju, u dvorištu, poređaju ovisnike u krug da gledaju kako tuku ‘nevaljalog’. Biju motkama, lopatama, pesnicama, šipkama, kaiševima, čime stignu. Jednom prilikom, dok sam gledao šta rade, toliko mi se smučilo da sam povraćao i počela je da me hvata nesvestica. Unutra ipak malo vode računa, ali prostorija u kojoj smo ručali često zna da bude krvava od prebijanja, mada je poznato da mnogi boluju od hepatitisa. Nema ko da razgovara s tobom, biju za sve, čak i za reč koja im se ne dopada ili preki pogled. Ako ne pokušavaš da bežiš, pričaš roditeljima da ti je sve super, onda ne dobiješ batine, ali takvi su retki. Jednog su prebili zato što je rekao roditeljima da mu se ne sviđa ovdašnji hleb.

Na pitanje ‘Ko bije?’, odgovora da su to lečeni narkomani koji se prijavljuju da ostanu nakon izlečenja od zavisnosti, a ovlastio ih je otac Branislav. Oni su mu beskrajno lojalni. ‘Zna i on da bije, često su mu ruke krvave. Kad udara rukama i nogama leti mu mantija na sve strane. Trenira čovek borilačke veštine’, kaže naš sagovornik.“

Ovaj slučaj izazvao je veliku medijsku pažnju i SPC je kazala da ne odobrava postupak Peranovića. Međutim.

Isti neđeljnik „Vreme“ je 22. oktobra 2009. u tekstu pod naslovom „Lopate, batine i jeftino politikantstvo“ objavio: „Pet meseci pošto je ‘Vreme’ objavilo snimke prebijanja u Duhovno-rehabilitacionom centru u Crnoj Reci, protojerej Branislav Peranović dobio je titulu ‘eparhijskog savetnika za borbu protiv narkomanije’, glavni batinaši i nasilnici dobili su simbolične zatvorske kazne za silovanje, a vladika bački Irinej optužen je da laže i indirektno ubija mlade.“

Organizator premlaćivanja pop Peranović je unaprijeđen, nije raščinjen i nije isključen iz Srpske crkve. A i zašto bi bio? Zar da crkva koja slavi pedofila Milutina, kasapina Stefana Dečanskog, Macu Vukojičića, ljotićevca Nikolaja, zar da takva crkva raščinjuje svoje svještenike zbog toga što premlaćuju bolesnike?

Poslije ove velike afere pop Peranović je postao upravnik Pravoslavnog centra za liječenje zavisnosti „Sretenje“ u Jadarskoj Lešnici kod Loznice, đe je nastavio sa istim metodama „liječenja“.

I, kao normalna posljedica toga što mu je SPC dala prećutnu saglasnost da nastavi sa premlaćivanjem bolesnika, pop Peranović je 6. avgusta 2012. ubio štićenika centra „Sretenje“ Nebojšu Zarupca. U junu 2013. Peranović je osuđen blagom kaznom od 20 godina zatvora, to praktično znači da će odležati nekih desetak godina i onda „zbog dobrog vladanja“ i zahvaljujući redovnim amnestijama, biti pušten.

Sajt B92 je izvještavajući o presudi Peranoviću objavio: „Šabac Sveštenik Branislav Peranović osuđen je pred Višim sudom u Šapcu na 20 godina zatvora zbog teškog ubistva Nebojše Zarupca.

Peranović, koji je bio upravnik Centra za odvikavanje od bolesti zavisnosti i Jadranskoj Lešnici ‘Sretenje’, a Zarubac je bio štićenik tog centra. Peranović je bio optužen da je na svirep način 6. avgusta lišio života Zarupca tako što mu je zadao veliki broj udaraca štapom, pesnicama i nogama, a te povrede izazvale su štićenikovu smrt. Za to krivično delo zaprećena je kazna od 10 do 40 godina. Veće je odlučilo da je Peranović ubistvo učinio sa eventualnim umišljajem, a ne kako je tužilac naveo sa umišljajem, pa je zato dobio 20 godina zatvora, iako je za to delo predviđena kazna od 10 do 40 godina. Prema zaključku suda suspendovani sveštenik je tokom postupka sam opisao način na koji je učinio to delo. Prema njegovim rečima, tukao je Zarubca jer je pokušao da napusti centar, sa drvenim štapom dugačkim metar i po, pesnicama i nogama i dva puta je prekidao batinanje da bi ukazao pomoć Zarubcu pa nastavljao. Prema nalazima veštaka, te povrede su izazvale smrt Zarubice.“ (Peranović osuđen na 20 godina, online B92, 21. jun 2013)

Srpska crkva na čelu sa patrijarhom Irinejom i cijelim Sinodom je saučesnik ovog ubistva, jer su popu Peranoviću dozvolili da nastavi sa svojim metodama „liječenja“ pod okriljem Srpske crkve. I ko se zbog toga sekira? Možda neko iz SPC, možda neko u vlasti Srbije? Ma, kakvi.

Pa što za SPC znači jedno ubistvo, koje je aminovala time što Peranovića nije na vrijeme izbačila iz crkve, što znači to ubistvo za crkvu koja tako strasno vjekovima širi mržnju? Što za SPC znači ubistvo ovog Zarubca, za istu SPC koja je Jelenka Pedofiloljubca nagradila episkopskim položajem jer je kroz TV studija nosio lobanje?

Ovo ubistvo koje je počinio svještenik Srpske crkve, za Sinod te crkve je bila samo fina zabava, imali su o čemu tih dana da razgovaraju.

*Nastavak u ponedeljak, 10. avgusta