U PRVIM analizama američkih i britanskih obavještajnih službi nakon Wagnerove propale oružane pobune protiv Kremlja 24. lipnja potencirana su vješto skrivana neslaganja u ruskom državnom i vojnom vrhu. Ukazale su se pukotine u, prije svega, koordinaciji vojnih i civilnih struktura te strategijama vođenja oružane kampanje u Ukrajini, koje zastupaju prvi čovjek ministarstva obrane Ruske Federacije Sergej Šojgu i sam ruski predsjednik Vladimir Putin.

Ishod Wagnerovog neslavnog pohoda na Moskvu, kao što je već poznato, bio je trojni dogovor šefa Wagnera Jevgenija Prigožina, ruskog predsjednika Putina i bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka prema kojem se Wagnerovim snagama i njihovom šefu Prigožinu dopušta nastavak djelovanja u Bjelorusiji, uz jamstvo da se protiv pobunjenika neće pokretati kazneni postupak te da svi oni koji se žele priključiti konvencionalnim formacijama ruske vojske mogu to učiniti bez ikakvih smetnji.

Uslijedio je brz transfer dijela snaga Wagnera u napuštenu bjelorusku bazu Tsel u Mogilevskoj oblasti (u međuvremenu rekonstruiranu podizanjem šatora, a manjim dijelom drvenih baraka), udaljenu 230 kilometara sjeverno od ukrajinske granice, koju im je predsjednik Lukašenko stavio na raspolaganje sukladno postignutom dogovoru.

Kratak boravak u Bjelorusiji

Prema pisanju Instituta za proučavanje rata (ISW), koji svoje informacije temelji na ruskim insajderskim izvorima od 8. kolovoza, Wagnerove snage su već krenule u provođenje prve faze povlačenja iz Bjelorusije. Povlačenje se, navodno, realizira autobusima koji prevoze grupe od 500 do 600 pripadnika iz Bjelorusije u Krasnodarski kraj te Voronješku i Rostovsku oblast. Druga faza bi trebala započeti nakon 13. kolovoza. Ruski insajderi tvrde kako je dogovoreno da mala skupina Wagnerovih instruktora ostane u Bjelorusiji, gdje bi nastavili s obučavanjem bjeloruskih snaga.

Navodi o potpunom aktiviranju Prigožinovih plaćenika krajem kolovoza i početkom rujna za sada nisu elaborirani ni s insajderske ni sa strane pripadnika Wagnera. Međutim, te su informacije uvjetovale zabrinutost ne samo u sjedištu NATO nego i u Kijevu. Posebnu je pozornost i strepnju prisutnost Wagnera u Bjelorusiji izazvala u Poljskoj, a reakcija poljske vlade je snažno jačanje poljske vojne prisutnosti na zajedničkoj granici s Bjelorusijom. Međutim, treba istaknuti da ni ISW ni obavještajne strukture NATO-a za sada nemaju vizualne dokaze o premještanju Wagnera iz Bjelorusije natrag u Rusiju.

Nagađa se da bi jedan od razloga odlaska Prigožinovih plaćenika iz Bjelorusije mogao biti i odbijanje predsjednika Aleksandra Lukašenka da financira Wagner, nakon saznanja kako to neće uraditi ni Rusija, kao što je očito očekivao.

Tvrdnje da se Wagnerove snage iz Bjelorusije, relativno sigurnog utočišta, sele natrag u Rusiju te spominjanje novih zapovijedi koje se tiču alarmantnog, budućeg „aktiviranja“ krajem kolovoza i početkom rujna na nedefiniranim zadacima i akcijama sugeriraju da su, zapravo, propali aspekti ugovora koji je Wagneru omogućio preseljenje u Bjelorusiju te nastavak aktivnosti u toj državi, ali i operacija u Africi.

Što o svemu misli Putin?

Prema svim dostupnim informacijama, Putin je vjerojatno i dalje zabrinut zbog djelovanja Prigožina te prijetnje koju skupina Wagner pod Prigožinovim zapovjedništvom predstavlja za njegove dugoročne ciljeve. Ruski predsjednik je od samog starta pobune, pa čak i prije, pribjegao taktici odvajanja Prigožina od Wagnera, svjestan popularnosti koju plaćenici imaju u ruskoj javnosti zbog vojnih uspjeha u Ukrajini, prije svega gradu Bahmutu.

Taktika se sastojala od prikazivanja Prigožina kao korumpiranog i lažljivca koji situaciju u Ukrajini zapravo koristi za osobno bogaćenje. Međutim, s druge strane Putin nije želio razbiti borbenu koheziju plaćeničke grupe Wagner pokušavajući privoljeti njezine zapovjednike da se, čuvajući do kraja svoj subjektivitet, povinuju ministarstvu obrane, postanu dio konvencionalnih ruskih formacija te u konačnici okrenu leđa svom glavnom zapovjedniku i financijeru Jevgeniju Prigožinu.

Otud i realizacija Putinovog sastanka s Prigožinom i 35 zapovjednika Wagnera, koji je održan 29. lipnja. Prigožinova prisutnost u Wagnerovoj bazi u blizini Asipovičija u Bjelorusiji 18. srpnja i na marginama rusko-afričkog summita u Sankt-Peterburgu 27. srpnja sugeriraju da je Prigožin zadržao svoju poziciju neprikosnovenog vođe Wagnerove skupine te da ga Putin dosad nije uspio izolirati od ostatka grupe.

Retorički napadi Kremlja na Prigožina, prema insajderskim izvorima ISW-a, privremeno su i dramatično smanjeni nakon spomenutog sastanka Putinova s vodstvom Wagnera 29. lipnja, ali su ponovo počeli rasti početkom kolovoza. Jačanje napada Kremlja na Prigožina, ako je istinito, moglo bi značiti da se Putin ponovo posvetio svom izvornom cilju uništenja Prigožina i pravljenju jasne distinkcije između projektirane sudbine šefa Wagnera i ostatka skupine.

Razlike u pristupu rješavanju problema između Putina i Šojgua

Čini se da je Putinov pristup prioritetnog odvajanja Prigožina od Wagnera i pokušaj održavanja rekonstruiranog borbenog elementa Wagnera  (očuvan subjektivitet, ali pod nekom vrstom kontrole vojnog vrha) u suprotnosti s ciljevima ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua. Putin i Šojgu pokazali su neusklađenost u nekoliko navrata tijekom sveobuhvatne, brutalne invazije na Ukrajinu, uglavnom kada je Putin pokušavao balansirati između konkurentskih skupina i interesa, a ministar Šojgu tražio modus operandi za uspostavljanje potpune kontrole nad ruskim snagama na terenu.

Ako su informacije ISW-a, temeljene na ruskim insajderskim izvorima, da je ministar Šojgu preuzeo odnose Rusije s afričkim zemljama od Prigožina točne, ta bi okolnost mogla dodatno razljutiti osoblje i vodstvo Wagnera jer bi nova pozicija ministra obrane zapravo značila kraj prisutnosti Wagnera u Africi te ga lišila ogromnih financijskih prihoda. Samim tim suzio bi se i manevarski prostor za Putinov plan održavanja borbene kohezije Wagnera bez zapovjedništva Prigožina jer bi, što je i logično, bilo teško uvjeriti pripadnike jedne privatne vojne tvrtke, odnosno ratne plaćenike, da se bore bez financijske naknade.

Mogući ishod

Najizvjesniji pravci djelovanja Kremlja u odnosu na plaćeničku skupinu Wagner vjerojatno će dovesti do sveukupnog smanjenja borbene moći koju bi ona mogla ponuditi ruskoj vojsci. Naime, bilo koji pristup ruskog državnog vrha vjerojatno bi odvratio neke elemente Wagnera od nastavka služenja, bilo u Wagneru bez Prigožina ili u nekoj vrsti entiteta potpuno podređenog ministarstvu obrane.

Očita propast dogovora Wagner-Putin-Lukašenko ukazuje na to da Putin nije uspio odlučno riješiti probleme koje su postavili Prigožin i Wagner nakon pobune 24. lipnja. Razlog tome prije svega treba tražiti u postojanju napetosti između Putinovog cilja da odvoji Prigožina od Wagnera, ali sačuva kompaktnost skupine, i Šojguovih ciljeva da osigura punu kontrolu ministarstva obrane nad Wagnerom i drugim oružanim snagama koje se bore za Rusiju, ne ostavljajući mogućnost bilo kakve pojedinačne prepoznatljivosti.

To je nagoviješteno u izlaganjima dužnosnika ministarstva obrane Ruske Federacije na rusko-afričkom summitu u Sankt-Peterburgu 27. srpnja. Vjerojatno će samo pogoršati napetosti između vojnog vrha i osoblja Wagnera koje se vraća iz Bjelorusije ili Afrike u Rusiju, umjesto da ih uvjeri da se pridruže konvencionalnim vojnim formacijama u skladu s prethodnim dogovorom. Tako se potkopava i pažljivo građena fasada unutarnje sigurnosti koju je Putin intenzivno pokušao projicirati nakon Wagnerove pobune.