MYONG Suk se nadvila nad svoj mobitel, očajnički pokušavajući obaviti još jednu prodaju. Ova bistra poslovna žena potajno prodaje minijaturne količine prokrijumčarenih lijekova onima kojima su očajnički potrebni – tek toliko da može preživjeti. Već je jednom bila uhvaćena i jedva si je mogla priuštiti mito da ne ode u zatvor. Ne može si dopustiti da bude ponovno uhvaćena. Ali u svakom trenutku netko bi mogao pokucati na vrata. Ona se ne boji samo policije već i svojih susjeda. Više nema gotovo nikoga kome može vjerovati.

Ovako nije bilo prije. Njen medicinski biznis nekada je bio u usponu.

Međutim, 27. siječnja 2020. Sjeverna Koreja zatvorila je granice kao odgovor na pandemiju, zaustavljajući ne samo ljude već i hranu i robu da uđu u zemlju. Njeni građani, kojima je već bio zabranjen izlazak iz zemlje, zatvoreni su u svoje gradove. Humanitarni radnici i diplomati spakirali su se i otišli. Stražari imaju naredbu da pucaju u svakoga tko se čak i približi granici. Najizoliranija zemlja na svijetu postala je informacijska crna rupa.

Tiranska vladavina Kim Jong-una

Pod tiranskom vladavinom Kim Jong-una Sjevernokorejcima je zabranjen kontakt s vanjskim svijetom. Uz pomoć organizacije Daily NK, koja upravlja mrežom izvora unutar zemlje, BBC je uspio komunicirati s troje običnih ljudi. Ispričali su svijetu o katastrofalnim posljedicama koje je zatvaranje granice imalo po njihove živote. Oni znaju da će vjerojatno biti ubijeni ako vlada otkrije da razgovaraju sa strancima. BBC otkriva samo dio onoga što su rekli, ali njihova iskustva nude ekskluzivan uvid u stanje unutar Sjeverne Koreje.

„Naša situacija s hranom nikada nije bila ovako loša“, kaže Myong Suk.

Kao i većina žena u Sjevernoj Koreji, ona donosi glavni izvor zarade u obitelj. Siromašne plaće koje muškarci zarađuju na obveznim državnim poslovima gotovo su bezvrijedne i prisiljavaju njihove žene da pronađu kreativne načine zarade za život.

Prije zatvaranja granice Myong Suk bi organizirala krijumčarenje prijeko potrebnih lijekova, uključujući antibiotike, iz Kine, koje bi prodavala na lokalnom tržištu. Trebala je podmititi graničare, što joj je pojelo više od polovice zarade, ali je to prihvatila kao dio igre. To joj je omogućilo lagodan život u jednom gradu na sjeveru zemlje uz granicu s Kinom.

 

 

Odgovornost da brine za svoju obitelj uvijek joj je stvarala određeni stres, ali sada ju to izjeda. Postalo je gotovo nemoguće doći do proizvoda za prodaju.

Jednom je u očaju sama pokušala prošvercati lijek, ali je uhvaćena i sada je pod stalnim nadzorom. Umjesto toga pokušala je prodati sjevernokorejske lijekove, ali i to je danas teško pronaći, što znači da joj se zarada prepolovila.

Kada se njen muž i djeca probude, ona im priprema doručak od kukuruza. Prošla su vremena kada su mogli jesti samo rižu. Njezini gladni susjedi počeli su kucati na vrata tražeći hranu, no ona ih mora odbiti.

„Žao mi je što sam rođen u ovoj zemlji“

„Živimo na prvoj liniji života“, kaže Myong Suk. U drugom gradu blizu granici, građevinski radnik Chan Ho ima frustrirajuće jutro: „Želim da ljudi znaju da mi je žao što sam rođen u ovoj zemlji.“

Ustaje rano kako bi pomogao svojoj ženi da se spremi za tržnicu, prije nego što sam krene na gradilište. On poslušno nosi njezine proizvode i slaže ih na njezin štand, potpuno svjestan da je njezin posao jedini razlog što je još živ. Oko 4000 wona koje zarađuje dnevno, odnosno oko četiri dolara, više nije dovoljno za kupnju jednog kilograma riže, a prošlo je toliko vremena otkako je njegova obitelj primala državne obroke hrane da je zaboravio na njih.

Tržnice na kojima većina Sjevernokorejaca kupuje hranu sada su gotovo prazne, a cijene riže, kukuruza i začina su porasle.

Budući da Sjeverna Koreja ne proizvodi dovoljno hrane da prehrani svoju populaciju, oslanja se na uvoz. Zatvaranjem granice vlada je presjekla vitalne isporuke hrane, zajedno s gnojivima i strojevima potrebnim za uzgoj usjeva.

Isprva se Chan Ho bojao da bi mogao umrijeti od covida-19, ali kako je vrijeme prolazilo, počeo se brinuti da će umrijeti od gladi, posebno dok je gledao kako ljudi oko njega umiru.

Prvi u njegovom selu koji su umrli od gladi bili su majka i njena djeca. Postala je previše bolesna da bi radila. Djeca su je koliko god su mogla održavala na životu prosjačeći hranu, no na kraju su sve troje umrli. Sljedeća na redu bila je majka koja je osuđena na težak rad zbog kršenja pravila karantene. Ona i njezin sin umrli su od gladi.

„Ovo je beznadni pakao“

Nedavno je jedan od sinova njegovog poznanika otpušten iz vojske jer je bio neuhranjen. Chan Ho se sjeća kako mu se lice odjednom napuhnulo. U roku od tjedan dana je umro. „Ne mogu spavati kada razmišljam o svojoj djeci, koja moraju vječno živjeti u ovom beznadnom paklu“, kaže Chan Ho.

Stotinama kilometara daleko, u relativno bogatom glavnom gradu Pjongjangu, gdje se neboderi nižu uz gradsku rijeku, Ji Yeon se na posao vozi podzemnom željeznicom. Iscrpljena je nakon neprospavane noći. Ima dvoje djece i muža koje mora uzdržavati novcem koji zarađuje radeći u trgovini hranom.

Iz dućana je krišom iznosila voće i povrće koje je prodavala na tržnici, ali i cigarete koje je njezin suprug dobivao kao mito od svojih kolega s posla. Za novac bi kupila rižu. Sada se torbe temeljito pretražuju kad odlazi s posla, a mito za njena supruga više nije stizao. Nitko si ne može priuštiti da išta poklanja.

„Učinili su nemogućim sporedne prihode“, ljuti se ona.

 

 

Ji Yeon sada provodi svoj dan pretvarajući se da je pojela tri obroka, a zapravo je pojela jedan. Glad može podnijeti. Bolje je to nego da ljudi znaju da je siromašna.

Progoni je tjedan u kojem je bila prisiljena jesti puljuk – kašu od povrća, biljaka i trave, samljevenu u pastu. Obrok je sinonim za najtužnije vrijeme u povijesti Sjeverne Koreje – razornu glad koja je opustošila zemlju 90-ih godina, ubivši čak tri milijuna ljudi.

„Preživljavamo razmišljajući 10 dana unaprijed, misleći da ćemo, ako moj muž i ja gladujemo, barem nahraniti svoju djecu“, kaže Ji Yeon. Nedavno je dva dana bila bez hrane: „Mislila sam da ću umrijeti u snu i neću se probuditi ujutro.“

Unatoč vlastitim poteškoćama, Ji Yeon brine se o onima kojima je još gore. Sada ima više prosjaka i ona se zaustavlja da provjeri ljude koji leže, ali obično se pokaže da su mrtvi. Jednog dana pokucala je na susjedna vrata kako bi im dala vode, ali nitko se nije odazivao. Kad su tri dana kasnije vlasti ušle unutra, otkrile su da je cijela obitelj umrla od gladi.

„Ljudi umiru od gladi“

„To je katastrofa. Bez uvoza hrane ljudi ne znaju kako zaraditi za život“, kaže Ji Yeon. Nedavno je čula za ljude koji kod kuće počine samoubojstvo, dok drugi odlaze umrijeti u planine. Ona osuđuje nemilosrdni mentalitet koji je zahvatio grad: „Čak i kad ljudi u susjedstvu umiru, ti misliš samo na sebe. To je bešćutno.“

Već mjesecima kruže glasine da ljudi umiru od gladi, što je izazvalo strah da bi Sjeverna Koreja mogla biti na rubu nove masovne gladi. Ekonomist Peter Ward, koji proučava Sjevernu Koreju, opisuje ove račune kao „vrlo zabrinjavajuće“: „Situacija s hranom je vrlo ozbiljna – ozbiljnija nego što smo mislili i gora od gladi u kasnim 90-im godinama.“

Glad u Sjevernoj Koreji označila je prekretnicu u relativno kratkoj povijesti zemlje, izazvavši slom njezinog krutog društvenog poretka. Nesposobna prehraniti ljude, država im je dala malo slobode da rade ono što im je potrebno za preživljavanje. Tisuće su pobjegle iz zemlje i pronašle utočište u Južnoj Koreji, Europi ili Sjedinjenim Američkim Državama.

U međuvremenu su procvjetala privatna tržišta jer su žene počele prodavati sve, od soje do rabljene odjeće i kineske elektronike. Rođena je neformalna ekonomija, a s njom i cijela generacija Sjevernokorejaca koji su naučili živjeti uz malu pomoć države – kapitalisti koji napreduju u represivnoj komunističkoj zemlji.

Dok se tržnica polako prazni, a Myong Suk broji svoju smanjenu zaradu, zabrinuta je da će država progoniti nju i njenu kapitalističku generaciju. Pandemija je, smatra ona, samo dala izgovor vlastima da ponovno uspostave kontrolu nad životima ljudi: „Oni doista žele suzbiti krijumčarenje i spriječiti bijeg ljudi. Sada, ako samo priđeš rijeci na granici prema Kini, bit ćeš oštro kažnjen.“

„Ako budem živio po pravilima, vjerojatno ću umrijeti od gladi“

Građevinski radnik Chan Ho također se približava prijelomnici. Ovo je najteže razdoblje njegova života. Glad je bila teška i prije, kaže Ho, ali nije bilo ovih surovih obračuna i kažnjavanja: „Ako su ljudi htjeli pobjeći, država nije mogla puno učiniti. Sada je dovoljan jedan pogrešan korak i prijeti vam pogubljenje.“

Sin njegovog prijatelja nedavno je svjedočio pogubljenjima koja je izvršila država. Njihov je zločin što su pokušali pobjeći.

„Ako budem živio po pravilima, vjerojatno ću umrijeti od gladi. Pokušavajući preživjeti, bojim se da bih mogao biti uhićen, označen kao izdajica i ubijen. Nemamo izbora, čekamo da umremo“, kaže Chan Ho. Prije zatvaranja granice više od 1000 bjegunaca je stizalo u Južnu Koreju svake godine, ali od tada se zna da je samo nekolicina pobjegla i stigla na sigurno u Južnu Koreju.

Satelitske snimke, koje je analizirala nevladina organizacija Human Rights Watch, pokazuju da su vlasti u posljednje tri godine izgradile više zidova, ograda i stražarskih mjesta kako bi utvrdile granicu – čineći bijeg gotovo nemogućim.

Već sam pokušaj komuniciranja s ljudima izvan zemlje postaje sve opasniji. U prošlosti su stanovnici u blizini granice mogli tajno telefonirati u inozemstvo spajajući se na kineske mobilne mreže, koristeći kineske telefone prokrijumčarene u zemlju. Sada je to gotovo nemoguće. Nedavno je poznanik Myong Suk uhvaćen kako razgovara s nekim u Kini i poslan je u zatvor za preodgoj na nekoliko godina.

 

 

Suzbijanjem krijumčarenja i povezanosti ljudi s vanjskim svijetom, država lišava svoje građane mogućnosti da se sami brinu za sebe, ističe Hanna Song iz Sjevernokorejskog centra za baze podataka za ljudska prava (NKDB).

Ipak, ove ekstremne kontrole nisu mogle spriječiti širenje koronavirusa. Tako je 12. svibnja 2022., gotovo dvije i pol godine nakon početka pandemije, Sjeverna Koreja potvrdila svoj prvi službeni slučaj.

Bez mogućnosti testiranja ljudi, oni s povišenom temperaturom bili su zaključani u svojim domovima 10 dana. Njima i cijelom njihovom kućanstvu bilo je zabranjeno napraviti i jedan korak izvan doma. Kako se epidemija širila, cijeli gradovi i ulice bili su zatvoreni, u nekim slučajevima i više od dva tjedna.

Ji Yeon je sa svog prozora u Pjongjangu gledala kako neki od njenih susjeda, koji nisu imali dovoljno hrane da izdrže karantenu, svaki drugi dan dobivaju povrće pred vrata. Ali gore uz granicu takve pomoći nije bilo.

Izbijanje pandemije

Myong Suk se uspaničila. Već je živjela dan za danom, što znači da su joj ostave bile prazne. Tako je završila tajno prodajući lijekove, uvjerena da je bolje zaraditi novac i riskirati zarazu nego riskirati gladovanje. Chan Ho kaže da je pet obitelji bilo „polumrtvo“ do trenutka kada su pušteni iz karantene. Preživjeli su samo tako što su se iskradali kako bi pronašli hranu kad padne mrak.

„Ljudi su galamili, govorili da će umrijeti od gladi, a vlada je na nekoliko dana pustila malo riže iz svojih zaliha“, govori Vhan Ho. Postoje izvješća da su u nekim područjima karantene ranije prekinute kada je postalo jasno da ljudi inače ne bi preživjeli.

Oni koji su zaraženi virusom nisu se mogli osloniti na oronule bolnice. Nestalo je čak i osnovnih lijekova. Službeni vladin savjet bio je koristiti narodne lijekove za ublažavanje simptoma. Kad se i sama Ji Yeon razboljela, očajnički je zvala svoje prijatelje za savjete. Preporučili su joj da pije kipuću vodu s korijenjem zelenog luka.

Prema Ji Yeon, mnogi stariji ljudi i djeca umrli su od covida-19. U zemlji u kojoj se procjenjuje da je 40% stanovništva pothranjeno, zdravstveni stručnjaci kažu da nije neobično da su djeca oboljela, za razliku od drugih zemalja. Jedan od gradskih liječnika rekao je Ji Yeon da je tijekom pandemije umrla otprilike jedna od 550 osoba u svakoj četvrti u Pjongjangu. Ako se to ekstrapolira na ostatak zemlje, znači da je bilo više od 45.000 smrtnih slučajeva, mnogo više od službenog broja umrlih od 74. Ali svima je naveden alternativni uzrok smrti, bila to tuberkuloza ili ciroza jetre.

U kolovozu 2022. godine, tri mjeseca nakon izbijanja pandemije, vlada je proglasila pobjedu nad koronavirusom, tvrdeći da je iskorijenjen. Ipak, mnoge karantenske mjere i pravila još uvijek su na snazi.

Kad je Kim Jong-un zatvorio granicu na tako ekstreman način, iznenadio je međunarodnu zajednicu. Sjeverna Koreja je jedna od najoštrije sankcioniranih zemalja u svijetu, zbog svoje težnje za nuklearnim oružjem. Zabranjeno joj je prodavati svoje resurse u inozemstvo i ne može uvoziti gorivo potrebno za funkcioniranje. Zašto bi, pitali su se mnogi, zemlja koja je već u ekonomskoj propasti dragovoljno sama sebi nanijela toliko boli?

Ljudi su postali oprezniij

„Mislim da su čelnici shvatili da bi covid-19 mogao ubiti puno ljudi ili barem pogrešne vrste ljudi“, kaže Peter Ward, misleći na vojsku i elitu koja drži obitelj Kim na vlasti. Uz jedan od najgorih zdravstvenih sustava na svijetu, s pothranjenim i necijepljenim stanovništvom, bilo je razumno pretpostaviti da će mnogi umrijeti.

Ali prema Hanni Song iz NKDB-a, covid-19 je Kim Jong-unu također pružio savršenu priliku da ponovno uspostavi kontrolu nad životima ljudi: „To je ono što je potajno želio učiniti jako dugo. Njegov je prioritet uvijek bio izolirati i kontrolirati svoje ljude što je više moguće.“

Nakon što je pripremila i pojela svoju oskudnu večeru Ji Yeon pere suđe i čisti svoj dom vlažnim ručnikom. Rano odlazi u krevet, nadajući se boljem noćnom odmoru. Vjerojatno će uspjeti spavati više sati od Chan Hoa. Sada ima toliko posla da često mora spavati na svom gradilištu.

U relativnoj tišini svog pograničnog grada, Myong Suk koristi trenutak da se opusti, sjedi sa svojom obitelji i gleda televiziju, koristeći bateriju koju su napunili tijekom dana.

Posebno uživa u južnokorejskim televizijskim dramama, iako su one zabranjene. Emisije se krijumčare preko granice na micro-SD karticama i prodaju u tajnosti. Najnovija serija koju je Myong Suk gledala bila je o K-pop zvijezdi koja se pojavljuje u kući jedne obitelji tvrdeći da je njihov davno izgubljeni sin. Od zatvaranja granice, jedva da je ijedna nova epizoda stigla u zemlju, kaže Myong Suk. Ljudi su postali oprezniji.

 

 

Ona misli na Zakon o odbacivanju reakcionarne ideologije i kulture, donesen u prosincu 2020. godine. Prema tom zakonu, oni koji prokrijumčare strane videozapise u zemlju i distribuiraju ih mogu biti pogubljeni. Chan Ho ovo naziva „najstrašnijim novim zakonom od svih“. Samo gledanje videa može dovesti do 10 godina zatvora. Svrha zakona je spriječiti širenje „trule ideologije koja kvari društvo“.

Javna suđenja

Jedina stvar koje se Kim Jong-un boji je da njegov narod spozna o prosperitetnom i slobodnom svijetu koji postoji izvan njihovih granica i da odbaci laži koje mu se prodaju. Chan Ho kaže da su strani videozapisi gotovo nestali otkad je zakon donesen. Gledati ih se usuđuje samo mlađa generacija, zadajući neizmjernu brigu svojim roditeljima.

Ji Yeon prepričava nedavno javno suđenje u Pjongjangu. Lokalni čelnici su se okupili kako bi sudili 22-godišnjaku koji je dijelio južnokorejske pjesme i filmove. Osuđen je na 10 godina i tri mjeseca logora. Prije 2020. godine, kaže Ji Yeon, ovo bi bilo tiho suđenje, s možda jednom godinom zatvora: „Ljudi su bili šokirani koliko je kazna bila stroža.“

Ryu Hyun Woo, bivši sjevernokorejski diplomat koji je pobjegao 2019. godine, kaže da je zakon uveden kako bi se osigurala lojalnost mladih ljudi, jer su odrasli s drugačijim stavom od onog svojih roditelja: „Odrasli smo primajući darove od države, ali pod Kim Jong-unom zemlja ljudima nije dala ništa.“ Mladi se sada pitaju što je država ikada učinila za njih.

Kako bi provela zakon, vlada je formirala skupine koje idu okolo i guše sve što se smatra antisocijalističkim, kaže Ji Yeon: „Ljudi sada ne vjeruju jedni drugima. Strah je velik.“ Sama Ji Yeon privedena je na ispitivanje prema novom zakonu. Otkako su je ispitivali, nikada drugima ne otkriva što zapravo misli. Sada se više boji ljudi.

Ova erozija povjerenja zabrinjava profesora Andreja Lankova, koji 40 godina proučava Sjevernu Koreju: „Ako ljudi ne vjeruju jedni drugima, nema polazišta za otpor. To znači da se Sjeverna Koreja može stabilizirati i potrajati godinama i desetljećima.“

Zakonom zabranjeno korištenje riječi povezanih s južnokorejskim dijalektom

U siječnju 2023. vlada je donijela još jedan zakon kojim se ljudima zabranjuje korištenje riječi povezanih s južnokorejskim dijalektom. Kršenje ovog zakona može u najekstremnijim slučajevima rezultirati i pogubljenjem. Ji Yeon kaže da sada ima previše zakona koje treba zapamtiti i da ljude odvode u pritvor a da uopće ne znaju koji su zakon navodno prekršili. Kada ih pitaju, tužitelji jednostavno odgovaraju: „Ne morate znati koji ste zakon prekršili.“

„Ono što su ovo troje Sjevernokorejaca govorili podupire nevjerojatnu ideju da je Sjeverna Koreja represivnija i totalitarnija nego što je ikada bila“, kaže Sokeel Park, iz organizacije Liberty in North Korea koja pomaže sjevernokorejskim bjeguncima.

Nedavno su se pojavili znakovi da bi vlasti mogle ponovno otvoriti granicu. Myong Suk i Chan Ho, koji žive uz granicu, kažu da je većina ljudi u njihovim gradovima sada cijepljena protiv covida – pretpostavljaju kineskim cjepivom – dok Ji Yeon iz glavnog grada kaže da je mnogo ljudi primilo dvije doze. Nadalje, carinski podaci pokazuju da zemlja ponovno dopušta uvoz malo žitarica i brašna preko granice iz Kine, vjerojatno u pokušaju da ublaži nestašice i spriječi glad.

Ali kada se Sjeverna Koreja konačno odluči ponovno otvoriti, malo je vjerojatno da će ljudima biti vraćene stare slobode, smatra Chad O’Carroll koji vodi sjevernokorejsku platformu NK Pro: „Sustavi kontrole koji su se pojavili tijekom pandemije vjerojatno će se zacementirati. To će nam otežati razumijevanje zemlje, a Sjevernokorejcima otežati da razumiju što se događa izvan službenog narativa.“

 

 

Međutim, postoje mali znakovi da režim neće izaći neoštećen iz svega što je učinio svom narodu u posljednje tri godine. Chan Ho kaže da tijekom tjedna ljudi ne razmišljaju puno o promjeni sustava. Toliko su usredotočeni na pronalaženje jednog obroka dnevno i sretni što imaju hranu pred sobom. Ali kad dođe vikend, Chan Ho, Myong Suk i Ji Yeon imaju vremena za razmišljanje.

Moraju sudjelovati na tjednom pregledu života, obveznom za svakog građanina. Ovdje priznaju svoje pogreške i neuspjehe i prijavljuju nedostatke svojih susjeda. Sesije su osmišljene kako bi potaknule dobro ponašanje i iskorijenile disidente.

„Država nam govori da živimo ugodno kao na majčinim grudima“

Chan Ho kaže da su ljudi prestali vjerovati propagandi na televiziji: „Država nam govori da živimo ugodno kao na majčinim grudima. Ali kakva bi to majka pogubila svoje dijete usred bijela dana zato što je pobjeglo u Kinu zbog gladi?“

„Prije covida, ljudi su pozitivno gledali na Kim Jong-una, ali sada su gotovo svi puni nezadovoljstva“, kaže Myong Suk.

Ji Yeon se sjeća kada se Kim Jong-un sastao s tadašnjim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom 2018. na pregovorima o odustajanju od nuklearnog oružja. Prisjeća se kako je bila ispunjena nadom, misleći da bi možda uskoro mogla putovati u strane zemlje. Razgovori su propali i od tada je Kim nastavio trošiti ograničene financije na poboljšanje nuklearnog arsenala, odbacujući sve ponude međunarodne zajednice. U 2022. izveo je rekordan broj testiranja projektila.

„Bili smo prevareni. Ovo zatvaranje granice vratilo je naše živote 20 godina unatrag. Osjećamo se silno izdano. Ljudi nikada nisu željeli ovaj beskrajni razvoj oružja, koji donosi poteškoće generaciji za generacijom“, kaže Ji Yeon.

Chan Ho krivi međunarodnu zajednicu: „SAD i UN djeluju nepametno.“ Pita se zašto još uvijek nude pregovore s Kim Jong-unom, kada je tako jasno da on neće odustati od svog oružja. Umjesto toga, građevinski radnik želi da SAD napadne njegovu zemlju: „Samo s ratom i rješavanjem cijelog vodstva možemo preživjeti. Okončajmo ovo na ovaj ili onaj način.“

Myong Suk se slaže: „Kad bi bilo rata, ljudi bi okrenuli leđa našoj vladi. To je stvarnost.“

Ali Ji Yeon se nada nečem jednostavnijem. Želi živjeti u društvu u kojem ljudi ne gladuju, u kojem su njeni susjedi živi i ne moraju špijunirati jedni druge. I želi jesti tri obroka riže dnevno. Zadnji put kad je BBC bio u kontaktu s njom, nije imala dovoljno da prehrani svoje dijete.

BBC je svoje spoznaje predstavio vladi Sjeverne Koreje. Predstavnik sjevernokorejskog veleposlanstva u Londonu rekao je sljedeće: „Informacije koje ste prikupili nisu u potpunosti utemeljene na činjenicama jer su izvedene iz izmišljenih svjedočanstava snaga koje djeluju protiv Sjeverne Koreje. Sjeverna Koreja uvijek je davala prednost interesima naroda čak i u teškim vremenima i nepokolebljivo se zalaže za dobrobit naroda. Dobrobit ljudi naš je najvažniji prioritet unatoč kušnjama i izazovima.“