PODACI pokazuju da je prosječna temperatura u Europi u posljednjem petogodišnjem razdoblju bila oko 2.2 °C iznad prosjeka predindustrijske ere (1850.-1900.) te da je 2022. bila druga najtoplija godina od kada postoje mjerenja. Ljeto 2022. bilo je u Europi najtoplije ikada zabilježeno.

Morski led oko Antarktike dosegao je 21. veljače 2023. najmanju površinu od 1,79 milijuna četvornih kilometara. To je smanjenje od oko 130 000 četvornih kilometara u odnosu na prethodnu rekordno nisku razinu dosegnutu 25. veljače 2022., što je razlika koja je jednaka području veličine države New York.

Pritom treba istaknuti da su europski rekordi ostvareni unatoč tome što je posljednjih godina na djelu fenomen poznat kao La Niña koji u sjevernoj hemisferi ima rashlađujući efekt.

Dodatno treba uzeti u obzir činjenicu da se Europa, a osobito Mediteran zagrijava brže od ostatka svijeta..Prema UNEP-u Sredozemno područje zagrijava se oko 20% brže od globalnog prosjeka, što podrazumijeva povećani pritisak na već napregnute ekosustave i na ranjiva gospodarstva i društva.

Znanstveni je konsenzus da su ljudske aktivnosti, posebno izgaranje fosilnih goriva i posljedično povećanje emisija stakleničkih plinova, glavni uzrok klimatskih promjena, koje su dugoročno najveća ugroza za Zemlju i čovječanstvo budući da će njihove posljedice dovesti do porasta razina mora, ekstremnih vremenskih uvjeta i gubitka bioraznolikosti.

Stoga stručnjaci ističu da je važno shvatiti da smo svi dio problema te da je rješenje moguće samo ako svi surađujemo i preuzmemo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice, ne samo političari i industrije.

U tom kontekstu ključno je pitanje kako najbolje potaknuti ljude na ponašanja koja su prihvatljivija za klimu, kao što su primjerice vožnja autobusom umjesto vožnje automobilom ili smanjivanje kućne potrošnje energije.

Analiza stotina studija

Novo istraživanje objavljeno u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences pokušalo je pronaći odgovor na ovo pitanje.

Tim koji je radio na njemu objedinio je rezultate 430 pojedinačnih studija provedenih na tu temu.

U prvom dijelu studije autori su analizirali koji su načini poticanja ljudi na klimatski osviješteno ponašanje učinkovitiji, a koji manje učinkoviti, a u drugom koja je ponašanja lakše, a koja teže promijeniti tako da postanu klimatski prihvatljivija.

Koji su poticaji najučinkovitiji?

Šest intervencija poticanja koje su znanstvenici istražili u prvom dijelu studije bile su:

1. Apeliranje – Poticanje ljudi da djeluju održivije, primjerice da štede struju, apeliranjem na njihove vrijednosti ili odgovornosti

2. Obavezivanje – Intervencije kojima se ljudi pokušavaju motivirati postavljanjem određenih osobnih i javnih ciljeva

3. Obrazovanje – Suočavanje ljudi s činjenicama i podacima. Primjeri su informativni letci ili videozapisi, statistike, praktični savjeti, energetske oznake na uređajima isl.

4. Povratne informacije – Pružanje informacija pojedincima i kućanstvima o njihovim prošlim ponašanjima, primjerice o dosadašnjoj potrošnji vode i električne energije ili o recikliranju

5. Financijski poticaji – Poticanje nagrađivanjem za djelovanje na održiv način, poput financijskih nagrada i naknada ili ušteda

6. Društvena usporedba – Isticanje proekološkog ponašanja ili stavova drugih ljudi, primjerice u obliku pružanja informacija o potrošnji energije u drugim sličnim kućanstvima, o postavljanju solarnih panela ili o recikliranju kod susjeda i drugih članova zajednice.

Najučinkovitiji je društveni pritisak, a najslabija edukacija

Rezultati studije pokazali su da su najveći učinak imale intervencije u kojima su korištene socijalne usporedbe, d = 0.37, i financijski poticaji, d = 0.32. Apeliranje, d = 0.28, i obavezivanje, d = 0.27, imali su nešto manje učinke. Najmanji učinci utvrđeni su za intervencije u kojima su korištene povratne informacije, d = 0.16, i obrazovanje, d = 0.09.

Ovdje je d tzv. Cohenova veličina učinka. U psihologiji, veličina tog učinka može se procijeniti na temelju sljedećih općih smjernica:

Za d = 0,20 učinak se smatra malim.

Za d = 0,50 učinak se smatra srednjim.

Za d = 0,80 ili više, učinak se smatra velikim.

Na temelju ovih smjernica, Cohenov d = 0,09, zabilježen u intervenciji edukacijom, smatra se malom veličinom učinka. To znači da razlika između dvije skupine – one koja je bila izložena edukaciji i one koja nije (kontrolne skupine) – postoji, ali je relativno mala.

S druge strane, Cohenov d = 0,32, zabilježen u intervenciji socijalnom usporedbom, smatra se srednjom veličinom učinka, što znači da je razlika između dvije skupine značajna te da će vjerojatno imati praktični značaj.

Rezultat je razočaravajući za edukatore, ali očekivan

Edukatore ovi rezultati mogu iznenaditi ili obeshrabriti, međutim, oni su zapravo očekivani.

Prije svega, treba imati na umu da je edukacija važna jer ljude treba educirati da bi uopće postali svjesni da problem postoji.

Osim toga, koautor studije Magnus Bergquist, psiholog sa Sveučilišta Göteborg u Švedskoj, kaže da je odavno poznata stvar da edukacija o činjenicama sama po sebi nije jako učinkovita kada treba mijenjati ponašanje.

Primjerice, ističe, samo saznanje da trebamo više vježbati ili piti manje alkohola ne znači da ćemo to i učiniti.

„Samo znati da je nešto ispravno, zdravo ili ekološki prihvatljivo nije dovoljan model za promjenu ponašanja“, rekao je Bergquist.

Snažan efekt društvenog pritiska

Kako smo naveli, istraživanje je pokazalo da društveni pritisak ima najjači učinak na promjenu ponašanja. Takav pritisak može poprimiti pasivne oblike, kao što je primjerice uočavanje činjenice da je većina naših susjeda na krovove postavila solarne ploče ili da kupuju električne automobile.

No još snažnije može djelovati aktivan socijalni pritisak, primjerice izvješća koja uspoređuju našu potrošnju energije s potrošnjom energije naših susjeda.

„Kada je odluka teška, biramo da slijedimo“

Darko Polšek, profesor sociologije na studiju antropologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kaže kako prema nekim bihevioralnim ekonomistima ljudi često donose odluke u skladu s tim kako se ponaša većina ili netko koga doživljavaju kao uzor.

„Ljudi su često suočeni s kompliciranim problemima na koje ne mogu dati jednostavne i jednoznačne odgovore, kao što su problemi klimatskih promjena. Tada koriste tzv. heuristike, razne oblike pojednostavljenja, brzih prečica u donošenju odluka, kao što je primjerice oponašanje drugih“, kaže Polšek.

„Poznati biolog Richard Dawkins jednom je napisao kako u prirodi obično ima smisla biti u sredini krda. Svatko tko je na rubu ili odluta, bit će prvi na udaru predatora. U drugim situacijama ljudi će evolucijski slijediti svoje uzore, osobe od povjerenja, osobe kojima vjeruju ili koje u njihovim očima imaju autoritet“, pojasnio je.

Agencije za poticanje ljudi na donošenje odluka

U svijetu, kaže, postoji niz agencija i instituta koji se bave poticanjem ljudi na donošenje odluka.

„Postoje primjerice službeni, državni instituti kao što su Behavioural Insights Team (BIT) u Velikoj Britaniji, tzv. Nudging Unit u Bijeloj kući te program EAST Svjetske banke koji se oslanjaju na spoznaje bihevioralne ekonomije. Budući da ljudi u složenim situacijama teško donose odluke, te institucije nastoje pronaći načine da potaknu ljude da donesu dobre, odnosno racionalne odluke. U kratici EAST E znači ‘easy’, tj. lako, A je kratica za atraktivno, S za socijalno, a T za pravovremeno, od ‘timely’. Primjer poticanja olakšavanjem je da se u Africi, u nastojanju da se smanji smrtnost djece, uz spremnike za vodu postavljaju posude s klorom kako bi ljudi s manje straha od zaražavanja mogli i htjeli koristiti vodu. Primjer za atraktivnost je da se kod dobivanja kredita smanji složenost prezentacije izbora kako bi se ljudi lakše odlučili za neki od njih. Primjer za socijalno može biti da se ljudima dostavi uvid u to tko je od susjeda na vrijeme platio struju ili tko je imao manji račun. Primjer za pravovremenost je da se ljude SMS-om podsjeća da bi trebali na vrijeme platiti parking“, kaže Polšek.

Poticaji na nesvjesnoj razini mogu biti učinkovitiji

No sve su to poticaji koji djeluju na svjesnoj razini, a Polšek kaže da su najučinkovitiji oni koji djeluju na nesvjesno.

„Primjerice glazba u prodavaonicama, posteri s lijepim ženama ili s velikim očima koji učinkovitije sprječavaju krađe, muhe u pisoaru i slične stvari koje su nalik na posve ordinarne marketinške manipulacije. Jedan od vrlo učinkovitih načina poticanja ljudi da donesu dobre odluke je – zakon, čak i kada ljudi tog zakona uopće nisu svjesni. Primjerice, kada uređujete sustav donacije organa, možete ga postaviti na dva načina. U prvoj varijanti ljudi trebaju dati suglasnost da postanu darivatelji organa. To od njih zahtijeva određeni trud, među ostalim, da odu na izabrano mjesto gdje će potpisati tu suglasnost. Drugi sustav podrazumijeva da su svi ljudi implicitni darivatelji organa, osim ako, ponovno, sami ulože dodatan trud i potraže mjesto gdje se potpisuje da ne žele biti donatori organa“, navodi.

„U obje situacije ljudi najčešće ne ulažu taj trud. Stoga u prvoj varijanti ima manje darivatelja organa, a u drugoj više. Osim toga, to pitanje darivanja organa je složeno. Ljudima se o tome što će biti s njima nakon što preminu uopće ne da razmišljati i stoga ne rade ništa premda te naše odluke imaju itekako važne socijalne posljedice. Ljudi će u pravilu zbog ‘kognitivne lijenosti’ odgoditi ili pak u potpunosti ‘zaboraviti’ na odluku. Neće, naime, učiniti ništa. Čak i kada ljudi racionalno znaju što je dobro, a što ne, to ne znači da će djelovati u skladu sa svojim ‘objavljenim’, tj. racionalnim ciljevima. Potrebno ih je dodatno motivirati da djeluju. Stoga me rezultati ovog istraživanja uopće ne čude“, objašnjava Polšek.

Zašto je racionalnost tako slaba?

Tu se može postaviti pitanje zašto je racionalnost tako slaba u poticanju na ispravno djelovanje.

Polšek kaže da postoje brojna filozofska tumačenja, od platoničkih do humeovskih.

„Prema platoničkoj verziji razum je jahač, odnosno voditelj. On je u sedlu i kontrolira ‘slona’ strasti. Naprotiv, prema Humeu razum jest i treba ostati rob strasti te nikada ne smije pretendirati ni na kakvu drugu funkciju nego da im služi. Hume je time htio reći da je razum organ naknadnih opravdanja onoga što strasti rade same od sebe. Cijela disciplina tzv. neuroekonomije bavi se isključivo time da locira dijelove mozga koji se aktiviraju neposredno prije ili tijekom donošenja odluka. Možda je riječ o amigdali, centru za osjećaje, posebno straha i stresa“, kaže naš sugovornik.

„Tada će taj neuronski ili hormonski impuls rezultirati jednom vrstom reakcija, dok će aktiviranje frontalnog korteksa, koji je aktivan pri ‘racionalnijim’, kognitivnim funkcijama, rezultirati bitno drukčijom odlukom. Bihevioralni ekonomisti pričaju o brzom i automatskom sistemu 1 i o sporom i deliberativnom sistemu 2. No greške u našem odlučivanju obično nastaju kada izabiremo krivi sistem za donošenje odluka: kada previše razmišljamo o nečemu što bismo morali odlučiti ‘automatski’, primjerice popiti vodu, razodjenuti se pri vrućini isl., ili obrnuto, kada intuitivno donosimo odluku za koju bi trebalo upotrijebiti malo više mozga“, tumači Polšek.

Što su ljudi spremniji, a što manje spremni mijenjati?

U drugom dijelu istraživanja znanstvenici su pokušali utvrditi koje vrste klimatski osviještenih aktivnosti će ljudi biti više spremni prihvatiti i provesti u djelo, a koje manje.

Tim je u studiji istražio proekološka ponašanja koja su klasificirana u pet širih kategorija:

1. Očuvanje – Ponašanja poput štednje vode ili električne energije

2. Potrošnja – Primjerice smanjenje konzumacije mesa ili bacanja hrane

3. Bacanje smeća – Ispravno odlaganje otpada nasuprot bacanju u okoliš

4. Recikliranje – Ponovna upotreba proizvoda ili odlaganje u prikladne spremnike za recikliranje

5. Ponašanje u prijevozu – Korištenje automobila nasuprot javnom prijevozu, hodanju i vožnji biciklom.

Najlakše ispravno bacamo smeće, a najteže odustajemo od auta

Rezultati ovog dijela istraživanja pokazali su da su ljudi daleko najspremniji pridržavati se ispravnog bacanja smeća, d = 0.522. Promicanje recikliranja, d = 0.27, očuvanja, d = 0.25, i potrošačkih ponašanja, d = 0.20, nešto je manje učinkovito, ali još uvijek statistički značajno. Pokazalo se da je najteže promijeniti ponašanje u prometu, tu je učinak bio d = 0.08.

No autori ističu da čak i relativno mali porast u postotku ljudi koji koriste prijevoz prihvatljiviji za klimu može smanjiti emisije više od velike promjene u ponašanju kao što je recikliranje, koje u tome ima manji učinak.

„Teže je nekoga natjerati da se vozi biciklom ili autobusom umjesto autom u usporedbi s gašenjem svjetla kad izađe iz sobe“, rekao je koautor studije i psiholog Matthew Goldberg, direktor eksperimentalnog istraživanja na programu sveučilišta Yale.

„No, iako je ponašanje u prometu puno teže mijenjati, ono ima jako velik utjecaj“, dodao je.

Zašto se čvrsto držimo uvjerenja unatoč činjenicama?

Ovdje nije na odmet podsjetiti da su znanstvenici proveli brojna istraživanja kako bi otkrili zašto se ljudi drže nekih uvjerenja unatoč tome što ih činjenice demantiraju (s promjenama u ponašanju je još teže).

Ona su pokazala da postoji više fenomena koji to pomažu objasniti.

Među ostalim, to su:

1. Sklonost ustrajnosti u uvjerenjima – Unatoč novim informacijama ljudi nisu skloni lako odstupiti od sustava vjerovanja koji su jednom prihvatili jer je on dio njihovog identiteta

2. Pristranost potvrde – Dobro je poznata pojava da volimo uočavati samo ono što potvrđuje naša uvjerenja, a previđati činjenice koje nam govore suprotno

3. Izbjegavanje kompleksnosti – Donošenje odluka temeljenih na znanosti je komplicirano i zahtijeva mnogo mentalne energije. Zastrašeni teškim konceptima koje teško razumiju, ljudi pribjegavaju jednostavnim objašnjenjima iako ona možda nisu točna

4. Iluzija eksplanatorne dubine – Ljudi često misle da razumiju problem dovoljno dobro da mogu imati mišljenje o njemu. U tom je kontekstu poznat tzv. Dunning Krugerov efekt – kognitivna pristranost koja se odnosi na tendenciju ljudi nekompetentnih za određena područja da precjenjuju svoje sposobnosti i znanja, dok su istovremeno kompetentni ljudi skloniji podcjenjivati svoje sposobnosti (grafikon dolje)

5. Popunjavanje šupljina neznanja lažnim uzročnostima – Ljudima nije ugodno živjeti s neznanjem o tome zašto se određene stvari događaju. Stoga ljudski mozak, koji je ustrojen da pronalazi i prepoznaje obrasce u svojem okruženju jer je to bilo važno za opstanak, ima tendenciju pripisati uzročnost događajima na temelju događaja poslije kojih su uslijedili. Drugim riječima, iako je riječ o korelaciji, ljudi su skloni pronalaziti uzročnost

6. Slabo razumijevanje rizika – Ljudi su skloni odbaciti rizik obavljanja svakodnevnih aktivnosti, poput plivanja ili vožnje, dok precjenjuju rizike onih koje su im nepoznate i nad kojima nemaju kontrolu, kao što je primjerice cijepljenje. Psiholozi, bihevioralni ekonomisti i neuroznanstvenici ovu tendenciju nazivaju nelinearnom procjenom vjerojatnosti.

 

 

Osobito je teško utjecati na ponašanja u vezi s klimatskim promjenama

Za kraj, treba uzeti u obzir da su klimatske promjene kompleksna pojava koja se odvija relativno sporo te da proklimatske promjene u ponašanju zahtijevaju nezanemarive žrtve i odricanja. Tu je potrebno više od promjene mišljenja, odnosno uvjerenja. Za značajniju promjenu ponašanja, koja često uključuje investiranje energije, vremena i resursa, potreban je dodatan poticaj.