{"id":16465,"date":"2017-12-24T20:51:32","date_gmt":"2017-12-24T20:51:32","guid":{"rendered":"http:\/\/vestionline.com\/?p=16465"},"modified":"2017-12-24T20:51:32","modified_gmt":"2017-12-24T20:51:32","slug":"slobodan-jovanovic","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/vestionline.com\/slobodan-jovanovic\/","title":{"rendered":"Slobodan Jovanovic"},"content":{"rendered":"
\n
\n
\n

Nedelja<\/a><\/h1>\n<\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n
\n
\n

Zrake iz sada\u0161njosti -Slobodan Jovanovi\u0107<\/h4>\n

O srpskom nacionalnom karakteru (2)<\/h1>\n

<\/h4>\n

Senka zavisti je pokrivala svaki poku\u0161aj ambicioznih sa snagom i pame\u0107u da stvore ne\u0161to vredno, istinito i novo – tu\u017eno je iskustvo Slobodana Jovanovi\u0107a dok je \u017eiveo me\u0111u Srbima.<\/p>\n

\n
<\/i>\u00a01<\/a><\/span><\/div>\n
\n

Pi\u0161e:\u00a0Mom\u010dilo \u0110orgovi\u0107<\/p>\n<\/div>\n

\n

11. novembar 2017. 20:00<\/p>\n<\/div>\n<\/div>\n

\"O<\/div>\n
\n

Slobodan Jovanovi\u0107 na karikaturi Pjera Kri\u017eani\u0107a<\/p>\n<\/div>\n

R\u0111ave osobine Srba, napisao je u „Jednom prilogu za prou\u010davanje srpskog nacionalnog karaktera“, izbile su u „mrskoj zlo\u0107i i zavisti“ i u divljoj partijskoj borbi koja je otuda proisticala.<\/p>\n

I Slobodan Jovanovi\u0107 i Bogdan Popovi\u0107 ma\u0161tali su u haosu Pa\u0161i\u0107eve Jugoslavije da Srbe iz svog vidokruga pretvore u engleske d\u017eentlmene. Dirljive nade. Uzaludne nade. Sudbina je Jovanovi\u0107u bila naklonjena. Uspeo je da se spasi i pobegne i od fa\u0161izma i od komunizma, i to u postojbinu pri\u017eeljkivane ikone, blistavog d\u017eentlmena. Ne zna se za\u0161to je izbegavao da sretne najve\u0107eg d\u017eentlmena tog vremena, \u010cer\u010dila, mada je, kako tvrdi Kosta St. Pavlovi\u0107, mogao, ali, eto, nije hteo. Susret je prepustio ne-d\u017eentlmenu Josipu Brozu. Da li je hteo da bude ve\u0107i d\u017eentlmen i od najve\u0107eg engleskog d\u017eentlmena?<\/p>\n

I Bogdan i Slobodan smatrali su da Srbi imaju mnogo da nau\u010de od Engleza, pre svega da se karakter mora vaspitavati. Hvalili su srpsku dinami\u010dnost, srda\u010dnost i kult juna\u010dkih vrlina, ali utoliko pre bi sve te osobine dobile na jo\u0161 ve\u0107oj vrednosti ukoliko bi junaci prihvatili „pristojno pona\u0161anje“ i „lepo vaspitanje“. Razularenu „plahovitost“ trebalo bi da civilizuju engleske savr\u0161ene sposobnosti „samoposmatranja i samosavla\u0111ivanja“. To je jedini put, smatrao je Jovanovi\u0107, za „oblagoro\u0111avanje“ Dinaraca.<\/p>\n

Engleska je bila etalon prema kojem se Srbija ravnala. Majske ubice iz 1903. upore\u0111ivale su svoj kriminal sa Francuskom i Engleskom (ne industrijskom) revolucijom. Kada su obnarodovali parlamentarizam, tvrdili su da su uveli engleski parlamentarizam. Ni\u0161ta nije, me\u0111utim, bila engleska demokratija u odnosu na srpsku. Pa\u0161i\u0107, majstor za masovno podsticanje zavisti, a na, kako je opisao Jovanovi\u0107, „polumutav na\u010din“, ube\u0111ivao je javnost da je Srbija po slobodama nadma\u0161ila Englesku. Priznavao je Engleskoj, i „ostalim starim evropskim dr\u017eavama“, napredak u kulturi, proizvodnji, obrazovanju i nauci, ali je to bilo manje vredno od politi\u010dkih sloboda koje je, navodno, imala „mlada“ srpska dr\u017eava. Kura\u017eno se stalo rame uz rame sa najve\u0107om industrijskom, kolonijalnom silom, koja je trista godina i vladala i napravila moderan sveta.<\/p>\n

Elita zaostale i skrajnute balkanske dr\u017eave uzore nije tra\u017eila u Rusiji, mada se progla\u0161avala njenom „sestrom“, ve\u0107 na Zapadu, ni manje ni vi\u0161e nego u izrazito preduzetni\u010dkoj naciji, u „radionici sveta“. \u0160tavi\u0161e, ako se uop\u0161te ozbiljno mogu uzeti Pa\u0161i\u0107eve re\u010di, mogla se i takmi\u010diti sa njom. Nesumnjivo se imala velika ambicija, ali kada ambicija nema snagu, i mogu\u0107nost da se ostvari, zahvata je, primetio je Jovanovi\u0107 – zavist. Pa tako i pore\u0111enja sa najnaprednijom imperijom mogu se razumeti kao potuljena zavist. Jer, izjedna\u010diti se sa njom da bi se dobio ose\u0107aj superiornosti jeste njeno minimiziranje i nepo\u0161tovanje. Jovanovi\u0107 i Popovi\u0107 su, naprotiv, \u017eeleli da Srbi kod Engleza odu u \u0161kolu. Ono \u0161to su oni, me\u0111utim, znali o engleskom karakteru zasnivalo se na prou\u010davanjima i iskustvima do pedesetih godina dvadesetog veka. Dana\u0161nji komentari dru\u0161tvenih antropologa, na primer Kejt Foks (Njatching the English – the Hidden Rules of English Behaviour) o kvalitetima Engleza u vreme globalizacije, masovnog dru\u0161tva, mobilnih telefona, huliganizma, alkoholizma, navija\u010da, upotpunjuju ili osve\u017eavaju stereotip o engleskom nacionalnom karakteru koji su Popovi\u0107 i Jovanovi\u0107 imali pred o\u010dima. Kao i Englezi, i Srbi se menjaju.<\/p>\n

Zavist je antipodna svim vrlinama, prezrena u svim vremenima i negirana moralnim vrednostima svih naroda. Hri\u0161\u0107anstvo je ubraja u sedam smrtnih grehova, hinduizam je smatra razornom emocijom koja izbacuje duh iz ravnote\u017ee i vodi u bedu, islam je ozna\u010dava kao ne\u010disto\u0107u srca koja oko sebe uni\u0161tava dobra dela, budizam kao nemogu\u0107nost da se podnese izuzetnost drugih. U evropskom slikarstvu je predstavljena kao \u017eivi le\u0161 iz \u010dijih usta i ruku palacaju zmije, sa ostrvljenim besnim psom pored sebe ili sa pse\u0107om umesto ljudskom glavom. O kakvoj se mra\u010dnoj emociji radi govori i ime koje su joj dali Latini – invidia, zaslepljenje do obnevidelosti. Zavist je neizbe\u017eno, zaklju\u010dio je Jovanovi\u0107, „izazivala li\u010dne sukobe, jalovo rasipanje snage i samo je jo\u0161 vi\u0161e smetala slo\u017enom radu, za koji ni ina\u010de nije u nas bilo mnogo sklonosti“.<\/p>\n

Zavist ne \u010dini samo obuzetu osobu nesre\u0107nom, ona je poput radioaktivnog zra\u010denja \u0161iri oko sebe i \u017eeli da i drugi budu nesre\u0107ni. Za britanskog filozofa Bertranda Rasela pored ove negativne strane, zavist bi mogla biti i snaga koja gura prema promenama i dovodi do uspostavljanja pravednijeg dru\u0161tvenog sistema. Ipak, zavist se ne nalazi na tablici po\u017eeljnih karakternih osobina Engleza, umesto nje su velikodu\u0161nost i dru\u0161tvenost.<\/p>\n

Zavist su iz javnog \u017eivota Englezi proterali institucijama i zakonima. Njima se podjednako povinuju i engleski d\u017eentlmen i engleski „mali \u010dovek“. Najpoznatiji primer koji je za\u010dudio sve Srbe u Londonu pa i Slobodana Jovanovi\u0107a bio je kada Englezi posle rata nisu ponovo birali \u010cer\u010dila za premijera, mada je bio spasilac i Engleske i Evrope. Jovanovi\u0107 je zaklju\u010dio da su ga Englezi „odbacili“. Me\u0111utim, nisu, i taj izraz otkriva Jovanovi\u0107ev refleks na srpsko reagovanje kada se neko skida sa trona vlasti. Englezi jesu bili \u010cer\u010dilu zahvalni, dobio je priznanje, ali to \u0161to je uradio, smatrali su, bila je njegova engleska du\u017enost, \u010duvena Duty. Malo im je i dosa\u0111ivao primedbama da su lenji i da im treba vo\u0111a. Jeste bio i ostao veliki engleski d\u017eentlmen, ali su ga podsetili da u Engleskoj \u017eivi i mali engleski \u010dovek. Svako ima i mora da zna svoje mesto, i da pritom bude slobodan i da u\u017eiva u samopo\u0161tovanju i da bude po\u0161tovan.<\/p>\n

Zavist u Engleskoj nije ugrozila ni demokratiju, ni parlamentarizam. U Srbiji je, me\u0111utim, demokratija bila maska za slobodnu igru divlje sebi\u010dnosti i zavisti. Slobodan Jovanovi\u0107 sa\u017eima epohu od 1903. do 1941. i sudi da je „na\u0161 individualizam“ blokirao parlamentarizam, sve se pretvaralo u li\u010dnu prepirku, umesto kompromisa vi\u0161e se volela kavga „iz koje su obe strane izlazile nagr\u0111ene i o\u0161te\u0107ene“. Dubravka Stojanovi\u0107 u knjizi „Srbija i demokratija 1903-1914“ navodi da su naprednjaci posle prevrata tvrdili da je Srbijom zavladala la\u017e, jer se prikrivalo da je dru\u0161tvo su\u0161tinski bolesno. Bolest je bila u samoj sr\u017ei uspostavljenog poretka i radikalskog shvatanja politike – rastakalo se dru\u0161tvo, poni\u0161tavala se jasna granica izme\u0111u onoga \u0161to se mo\u017ee i \u0161to se ne mo\u017ee, izme\u0111u onoga \u0161to jeste i onoga \u0161to nije pravo, onoga \u0161to jeste dr\u017eava i \u0161to ona nije.<\/p>\n

Bilo je vrlo te\u0161kih re\u010di, pa se Srbija nazivala „izmet-dr\u017eavom“, da je ona „ne\u0161to \u0161to se nigde na svetu ne mo\u017ee da na\u0111e“. Argumenti su bili slede\u0107i:“Vlada nikakva; partije rastrojene, razbijene; strasti raspaljene; borba neobuzdana, divlja\u010dka; svaka li\u010dnost izlo\u017eena posvednevno najsurovijim atentatima, a svi elementi nereda utrkuju se svom snagom pare u propovedanju raznih apsurduma“. Dimitrije Tucovi\u0107 je pred ratove, Balkanske i Prvi svetski, opominjao da je dr\u017eava potonula u korupciona\u0161ku mo\u010dvaru. Pa\u0161i\u0107eva vlast je optu\u017eivana za surove obra\u010dune sa politi\u010dkim protivnicima, naro\u010dito je slu\u010daj ubistva dva Novakovi\u0107a (nisu bili u srodstvu) u zatvoru potresao Srbiju od 1907. do 1911. godine.<\/p>\n

Milan Novakovi\u0107 je bio kapetan, politi\u010dki protivnik novog re\u017eima i imao je udru\u017eenje „Dru\u0161tvo za legalno re\u0161enje zavereni\u010dkog pitanja“, smatra se prete\u010dom nevladinih organizacija u Srbiji. Sa dolaskom Pa\u0161i\u0107a na vlast udru\u017eenje je zabranjeno, uni\u0161tena mu je \u0161tamparija, a Novakovi\u0107 je uhap\u0161en pod optu\u017ebom da je u sopstvenoj \u0161tampariji ukrao \u0161tamparske matrice. Pred o\u010dima Pa\u0161i\u0107evog ministra unutra\u0161njih poslova Nastasa Petrovi\u0107a i po njegovoj naredbi \u017eandari su ubili dva Novakovi\u0107a, u dr\u017eavnom zatvoru, u centru Beograda, na dana\u0161njem Studentskom trgu. Policija je u javnost pustila pri\u010du da su se oni pobili u me\u0111usobnom pu\u0161karanju. Zvani\u010dna istraga je tu pri\u010du opovrgla. Pokrenuta je skup\u0161tinska rasprava, slu\u010daj je predat sudu, a ministar je ostao u fotelji. \u010cetiri godine kasnije sud je utvrdio krivicu Nastasa Petrovi\u0107a, usledila je jedna od najdramati\u010dnijih rasprava u istoriji srpskog parlamentarizma, a da radikalska ve\u0107ina nije prihvatila da se podigne optu\u017enica protiv ministra \u010diju je odgovornost sud dokazao i presudio. Pa\u0161i\u0107 i njegova vlada nisu podneli ostavku i time, zaklju\u010duje Dubravka Stojanovi\u0107, dokazali da ideja zakonitosti u konkurenciji sa idejom revolucije, koje su zaverenici bili simbol, jo\u0161 nije bila odnela prevagu. Na dinastiju i poredak se bilo nasrnulo iz li\u010dnog i politi\u010dkog \u0107ara, iz \u010diste zavisti.<\/p>\n

Dok pi\u0161em ove redove mota mi se po glavi re\u010denica Vinstona \u010cer\u010dila:“\u0160to dalje gledate u pro\u0161lost, to vi\u0161e zadirete u budu\u0107nost“.<\/p>\n

Kako su, po Slobodanu Jovanovi\u0107u, nastale te prve na\u0161e „demokratske“, „narodne“, „parlamentarne“ stranke? U po\u010detku stvaranja, se\u0107ao se Jovanovi\u0107, „stranke su li\u010dile na neku vrstu duhovnog srodstva kao kumstvo ili pobratimstvo“. To „duhovno“ bilo je toliko „familijarno“ da su svi oni koji nisu „srodnici“ bili neprijatelji. Neodoljivo nas ovo podse\u0107a na stvaranje kumovskih, kolegijalnih, ro\u0111a\u010dkih, porodi\u010dnih stranaka od devedesetih pro\u0161log veka do danas. Srbijanci se nisu, tvrdio je Jovanovi\u0107, mogli u javnim poslovima osloboditi pristrasnosti prema ro\u0111acima i prijateljima: „Ose\u0107anje du\u017enosti prema licima iz njihovog privatnoga kruga pretezalo je nad ose\u0107anjem du\u017enosti prema op\u0161toj zajednici“. Podse\u0107a li nas i ovo neodoljivo na zemlja\u010dke, ro\u0111a\u010dke, regionalne veze zapo\u0161ljavanja i avanzovanja? Englezi, me\u0111utim, javnu li\u010dnost potpuno odvajaju od privatne, pa su „u vr\u0161enju javne slu\u017ebe bezli\u010dni i neumitni gotovo do bezdu\u0161nosti“. Na\u0161oj „plahovitoj naravi“ Jovanovi\u0107 suprotstavlja englesku pitomu narav koja u dru\u0161tvo uvodi fair play. Za onoga koga voli, tvrdi Jovanovi\u0107, Srbin je u stanju u\u010diniti vi\u0161e od Engleza, ali Englez je u stanju u\u010diniti i za onoga koga ne voli, jer Srbin \u010dini dobro iz ljubavi, Englez iz ose\u0107anja du\u017enosti.<\/p>\n

Englezi ne znaju ni za sevap („bo\u017eija“ nagrada), ni za hatar (pristrasnost), niti za inat (kapric, tvrdoglavost). Jovanovi\u0107 je saglasan da su te tri turske re\u010di „izvitoperile ceo na\u0161 javni \u017eivot“. Da li se tu radilo o samo tri turske re\u010di ili o dubljim mentalnim strukturama? Nije slu\u010dajno Jovanovi\u0107 stavio akcenat na njih, jer su, recimo Englezi, poku\u0161avali da svom poreklu, svojoj rasi, u\u0111u u trag ne samo preko fizi\u010dkog izgleda, karakternih crta, nego i preko re\u010di koje su im naj\u010de\u0161\u0107e u upotrebi. Ni do danas se nisu odlu\u010dili \u0161ta \u010dini „Englishness“ i „Britishness“, i \u0161ta u njima prete\u017ee, da li vode poreklo od Tevtonaca, Kelta, Normana, Anglosaksonaca, ko je koga osvajao, ko je s kim spavao, vodio ljubav i kako su se me\u0161ali geni? Jovanovi\u0107 se u tra\u017eenju srpskog porekla zaustavio kod Dinaraca, oni su na\u0161 pranarod, ali nije istra\u017eivao pod kojim su sve vekovnim osvaja\u010dima bili ili sa kojim su sve drugim narodima po rubovima \u017eiveli. Ali bila je tu crkva kao ekskluzivni proizvo\u0111a\u010d nacije, izjedna\u010dena sa nacijom, pa se kroz veliku i svetu tajnu kr\u0161tenja novoro\u0111eni, ko god da ga je napravio, dovodio do barjaka vere i nacije, jedino prave i jedino na\u0161e.<\/p>\n

U trenutku obnavljanja dr\u017eave u 19. veku, suo\u010dava nas Jovanovi\u0107 sa gorkom istinom, Srbi nisu imali nikakve zaostale obrasce od svoje srednjovekovne dr\u017eave, Turci su je bili potpuno razorili. U modernom dobu kolonijalnih i industrijskih carstava i masovnog dru\u0161tva osvanuli su u organizacijama ni\u017eeg stupnja – plemenskim, seoskim, porodi\u010dnim. Odgovor na izazov bio je hod raka – nazad! Nepoverenje prema stranim obrascima bilo je toliko, da su ideolozi, politi\u010dari, „vo\u0111e“, pre svega Svetozar Markovi\u0107 i Nikola Pa\u0161i\u0107, insistirali na odr\u017eavanju „primitivnih i krvnih zajednica“. Slobodan Jovanovi\u0107 je, me\u0111utim, svakako bio saglasan sa stavom britanskog politi\u010dara Artura Balfura, s kraja devetnaestog i po\u010detka dvadesetog veka, da je „savr\u0161eno nemogu\u0107e da se klanovskim ili plemenskim sistemom, bilo ekonomijom ili kojim drugim na\u010dinom, dostigne vi\u0161i stepen civilizacije“.<\/p>\n

Neobuzdani kovitlac li\u010dnog \u0107ara i zavisti ru\u0161io je institucije, red i zakon u samom trenutku njihovog nastajanja. Na civilizaciju se u Srbiji krenulo bunama, zaverama i atentatima. To su bili, ka\u017ee Jovanovi\u0107, isklju\u010divo na\u0161i, autohtoni obrasci; „plahovita narav“ nije nam bila nametnuta sa strane. Bune, zavere, atentati su vrlo lako mobilisali dru\u0161tvenost Srba. Olako, brzo, sa mnogo ve\u0107om energijom, nego za konstruktivne inicijative ili humanitarne misije. Nemojmo imati iluzije da su komunisti morali mnogo da se trude da posle rata pokrenu ovu „plahovitu narav“ na obra\u010dune i represiju, jer njoj, uro\u0111enoj i spontanoj, nije bilo te\u0161ko da bude i samoinicijativna.<\/p>\n

U osnovi zavisti nije samo \u017eelja, tvrde psiholozi, ve\u0107 i gotovo besomu\u010dan ose\u0107aj unutra\u0161nje praznine, sli\u010dno pumpi srca kada usisava vazduh. U vreme kada su se uspostavljale institucije, opskurne i samozvane „narodne“ vo\u0111e su podsticale „plahovitu narav“ da se suprotstavi i uni\u0161tava. Tada\u0161nja populacija Srbije bila je prete\u017eno mlada, gotovo adolescenti su osnivali stranke. Njihova srca su u siroma\u0161tvu radila na prazno, usisavala vazduh. Ulaskom u politiku, u „borbu za narodna prava“, kako se demago\u0161ki predstavljalo, dobijali su oreol „narodnih junaka“ iz narodnih juna\u010dkih pesama koje je Vuk sabrao, dobijala je njihova li\u010dnost i na zna\u010daju i u te\u017eini, a prema zapisima onda\u0161njih memoarista, bogatili su se preko no\u0107i, grabili sve \u0161to su javno napadali i mrzeli, a podsvesno \u017earko \u017eeleli. Taj politi\u010dki i kulturni nihilizam pretvarao je red i zakon, lepo i moderno, u ne\u0161to \u010dega se trebalo nemilosrdno osloboditi jer je „protivu naroda“, u ne\u0161to \u0161to se sa gnu\u0161anjem moralo odbaciti da bi se bio „na\u0161“ i „slobodan“. Uvek je mladima bilo lako manipulisati i u njima izazvati „revolucionarno vrenje“, a agenture velikih sila spretno su se ubacivale. Pavle Paja Radovanovi\u0107, jedan od osniva\u010da Radikalne stranke, u memoarima opisuje mnogobrojne prijateljske susrete i istomi\u0161ljeni\u010dko dru\u017eenje sa ruskim agentima, a prime\u0107ivao je i da su ruske diplomate pose\u0107ivale danju i no\u0107u Pa\u0161i\u0107a kod ku\u0107e.<\/p>\n

Najbolji primer destruktivnog juri\u0161a zavisti na civilizaciju jeste tzv. Timo\u010dka buna iz 1883. godine. Sam Jovanovi\u0107 je taj doga\u0111aj plasti\u010dno i svestrano opisao. Kralj Milan 1883. udara temelje redovnoj vojsci, zavodi op\u0161tu vojnu obavezu. Vojska se obu\u010dava u kasarnama, a predvodi je stru\u010dni oficirski kadar. Ukida neobu\u010denu, nedisciplinovanu, predvo\u0111enu seoskim stare\u0161inama „narodnu vojsku“. Naredio je razoru\u017eavanje i zamenu zastarelih pu\u0161aka novim, s tim i da svaka bude registrovana. Uticajni akademik, legendarni sarajevski atentator Vasa \u010cubrilovi\u0107 u svojim istorijskim studijama je radikalskim vo\u0111ama dao potpuno za pravo \u0161to su pobunili crnogorske naseljenike na Timoku: „Oslanjaju\u0107i se na redovnu vojsku i policiju, vladalac je u Srbiji mogao sa jo\u0161 vi\u0161e uspeha da vodi borbu protiv demokratskih te\u017enji narodnih masa“. Iza tih „demokratskih te\u017enji“ bio je prepredeni ra\u010dund\u017eija Pa\u0161i\u0107.<\/p>\n

Norbert Elijas u svom delu „Proces civilizacije“ analizirao je politi\u010dke i ekonomske prinude, koje ratni\u010dko dru\u0161tvo prevode u civilizovano, odnosno kako se potiskivanjem spontanih impulsa pro\u0161iruje misaono polje i uvodi samokontrola, gradi superego, Nad-Ja. Ve\u0107 je knez Milo\u0161 urbanisti\u010dkim planovima po\u010deo da civilizuje srpska naselja. U dru\u0161tvu ratnika, u naturalnoj privredi, prime\u0107uje Elijas, postoje samo d\u017eombasti, r\u0111avo nasuti putevi, izlokani ki\u0161ama i nepogodama. Bitan korak u procesu civilizacije, zaklju\u010dio je Elijas, jeste stvaranje monopola nad nasiljem i oru\u017ejem, \u0161to je upravo kralj Milan i bio poduzeo. Razoru\u017eavanjem svih \u0161iri se op\u0161ta sigurnost, nasilje se zatvara u kasarne, gra\u0111ani se osloba\u0111aju straha, uklanja se neposredna blizina opasnosti od nepredvidljive upotrebe oru\u017eja pod promenljivim dejstvom afekata, od razuzdanog veselja do iznenadnog pada mraka na o\u010di iz bilo kojih razloga. Elijas pi\u0161e:“Monopolizacija nasilja stvara u pacifikovanim prostorima jedan drugi tip vladanja sobom ili samoprinude… Pojedinac se pritiska da preoblikuje \u010ditavu svoju nagonsku i afektivnu ekonomiju u pravcu postojanijeg, stabilnijeg i ravnomernijeg regulisanja nagona i afekata u svim oblastima pona\u0161anja“.<\/p>\n

I Slobodan Jovanovi\u0107 bi se slo\u017eio sa ovakvom opservacijom. Ali, Pa\u0161i\u0107u nije bio potreban civilizovani i pacifikovani pojedinac, ve\u0107 ru\u0161itelj koji bi omogu\u0107io zadovoljavanje zavisti, njegove i drugova, koji bi bio „jarac“ za prodor kroz kapije dr\u017eave i otvorio put volji za mo\u0107. Protiv napretka naroda radio je Pa\u0161i\u0107, a ne Milan. Istorijom se, me\u0111utim, ru\u0161i civilizacija i danas, kada se u ud\u017ebenicima daje pozitivna, „demokratska“, konotacija Timo\u010dkoj buni.<\/p>\n

Da li su, me\u0111utim, ti divlji nagoni, destruktivne emocije, ti „poluintelektualci i diplomirani primitivci bez skrupula“, bili one „kand\u017ee i \u010deljusti“ kojima priroda oprema vrstu u takmi\u010denju za opstankom, prilago\u0111avanjem i produ\u017eenjem vrste? Nedavna istra\u017eivanja sociodarvinista su otkrila da se izazivanjem zavisti menjaju kognitivne funkcije, podsti\u010du mentalna istrajnost i memorija. U iscrpnom istra\u017eivanju o engleskom nacionalnom karakteru (The English national character – The history of an idea from Edmund Burke to Tony Blair) Piter Mendler daje prostor britanskim sociodarvinistima koji su ustanovili da Anglosaksonci pripadaju pobedni\u010dkim rasama, jer su bez obzira na povoljne ili nepovoljne biolo\u0161ke uslove prilago\u0111avanja, razvili „najbolji eti\u010dki sistem“ i tako obezbedili ne samo opstanak na Ostrvu, ve\u0107 i uspe\u0161no \u0161irenje po celoj planeti. Taj „najbolji eti\u010dki sistem“ jeste kombinacija slobodne igre za razvoj individualnosti sa religijskom i eti\u010dkom predano\u0161\u0107u interesima zajednice. Do vrhunskih postignu\u0107a se doseglo zahvaljuju\u0107i eti\u010dkoj dr\u017eavi, po\u0161tovanju institucija i zakona, ekonomskom rastu, politi\u010dkoj stabilnosti i korporativnoj svesti.<\/p>\n

Englezi jesu individualci, ali, tvrdi se, sa izvanredno razvijenim ose\u0107ajem za dru\u0161tvene interese. Poput kuglice \u017eive mogu se za tren razdvojiti u mnogobrojne kotrljaju\u0107e \u010destice da bi se brzo ponovo udru\u017eili u jedno. To je njihovo „unity in diversity“, jedinstvo u razli\u010ditosti. A vrlo poznati britanski dr\u017eavnik u Jovanovi\u0107evo vreme izme\u0111u dva rata, Stenli Boldvin, nagla\u0161avao je u svojoj klasifikaciji nacionalnog karaktera, da je za Engleze sloboda – „organizovana sloboda“ (ordered freedom), dakle ograni\u010dena zakonom i moralom. Boldvin je ina\u010de bio tri puta premijer pod tri razli\u010dita kralja, a pored ordered freedom, smatrao je da engleski narod karakteri\u0161u zdrav razum, dobra i pitoma narav (good temper) i napredak. Obrazovanje i knonj-honj, te dru\u0161tvene reforme doveli su Ostrvljane do Pad\u017e Britannica. Po Arnoldu Tojnbiju industrijska revolucija bila je mogu\u0107a samo zahvaljuju\u0107i britanskoj politi\u010dkoj kulturi osetljivoj za promene i okrenutoj prema klju\u010dnoj ideji prosvetiteljstva iz osamnaestog veka – ideji napretka.<\/p>\n

Dr\u017eava bez etike, bez po\u0161tovanja institucija, i dru\u0161tvo bez morala i bez obrazovanja neminovno propadaju – zaklju\u010dak je sociodarvinista. Opserviraju\u0107i srpsku elitu, Jovanovi\u0107 je istakao da su u njoj preovladavali „poluintelektualci“. Priznao im je da imaju „sirove snage napretek“, ali da su u moralnom i kulturnom pogledu primitivci. Jovanovi\u0107 ih udara direktno u glavu i tvrdi da oni „uop\u0161te duhovne vrednosti ne razumeju, niti cene“. Toliko su intelektualno i moralno zakr\u017eljali da ih ni \u0161kolski sistem ne mo\u017ee podsta\u0107i na „duhovno samorazvijanje“ i da kao pravi palana\u010dki lakta\u0161i-skorojevi\u0107i \u017eive nasumce i cene da je uspeh u \u017eivotu – uspeh u \u010dar\u0161iji, sasvim materijalisti\u010dki, gotovo animalno. Dakle, vrlo su opasna sorta za opstanak nacije i dr\u017eave.<\/p>\n

(Nastavak slede\u0107e subote)\u00a0<\/em><\/p>\n

\n